Nenad Šiprak – Život malih ljudi


Potaknut pričama i realnosti ljudi oko sebe, odlučio sam početi pisati o nekim stvarnim situacijama “malih” ljudi u Hrvatskoj. Dok nam HDZ na čelu s Plenkovićem i svojim medijima baca u oči lažne i i iskrivljene podatke o prosječnoj plaći i time obmanjuje širu javnost o sve boljoj financijskoj situaciji u Hrvatskoj, ne govori se uopće o siromaštvu i o tome koliko ljudi u Hrvatskoj zapravo živi ispod prosjeka i to daleko ispod prosjeka.

Ovo su stvarne situacije ljudi u Hrvatskoj, a siguran sam i da će mnogi prepoznati u ovome što pišem svoju ili pak situaciju nekoga koga poznaje. Pa tako ne znam da li ste upoznati s time da je u Hrvatskoj najmanje svako peto dijete zbog siromaštva bez prilike za normalno djetinjstvo.

Pa, eto prve realnosti. Kad plate podstanarstvo i režije plaća im izdrži tjedan dana. Preostala tri tjedna u mjesecu Barbara, njen suprug i troje djece snalaze se kako znaju i umiju. Jedna su od gotovo 20 posto obitelji u Hrvatskoj koje žive u siromaštvu.

Mnoga djeca nemaju svoje sobe, računala, igračke, ne idu u kino, ni u kazalište. Stvari koje većina uzima zdravo za gotovo, njima su luksuz. Ne samo da niti jedno dijete ne zaslužuje takvo djetinjstvo, već ono ostavlja posljedice za cijeli život.

„Svodi se na jedan obrok na dan. Gleda se da se djeci da normalno, a ja i suprug nekad ni taj jedan obrok na dan. Suprug ne radi, on je u invalidskoj mirovini, znači ostaje sad sve na meni. I sad netko kaže: „A radi još”. Radim, ali nema se…”, poručila je Barbara iz Rijeke.

Majka je troje djece. Radi dva posla, no sva primanja pojede ovrha za nenamjenski kredit kojim su ona i suprug htjeli početi novi život odlazeći iz obiteljske kuće.

“Dobijemo, ja i suprug primanja oko 5300 kuna, ovisi o mjesecu, s tim da moramo platiti 2200 podstanarstvo i 1000 negdje režije, i recimo pošto nas je pet, trebate s nečim oprati robu, suđe i tako dalje, to je nekih 500 kuna. Nama ako ostane tisuću kuna mjesečno, mi smo jako sretni ljudi jer imamo možda za živjeti sedam dana”, rekla je Barbara.

U toj računici ima jedva mjesta za goli život. Nema mjesta za prilike u kojima djeca uče što im najbolje ide. U toj računici izboriti se za svoje mjesto pod suncem djetetu je gotovo nemoguće.

Mnoge stvari koje djeca iz obitelji koje nemaju financijskih teškoća uzimaju zdravo za gotovo zapravo su privilegija. Ići na instrukcije, ići na sport, razvijati talent, imati roditelje doma koji će djetetu pomoći oko instrukcija, imati čizme za zimu, to je privilegija, samo ta djeca nisu uopće svjesna da su privilegirana i da mogu biti sretna što imaju sve te mogućnosti za razvoj vlastitih talenata i maksimalno uživanje u bezbrižnom djetinjstvu.

Istraživanja pokazuju da djeca koja potječu iz siromašnog okruženja imaju manje šanse da će se iz tog okruženja izvući. Izostanak prilika umanjuje samopouzdanje, a manjak samopouzdanja sužava prilike.

„Mi pričamo o tome da je nama 150 kuna tri dana jesti, kakav izlet?! A djeca bi trebala ići i na izlete, i u kazalište, i u kino, što nam je jako drago da dijete vidi da to postoji. Ja ne pamtim kad sam zadnji put vidjela kazalište ili kino, nit’ nas to zanima, samo da djeci bude bolje, da njima jednog dana bude bolje, da oni uspiju. Da se nikad ne muče k’o što se mi mučimo”, rekla je Barbara.

Ovdje dodajem još i zanimljivo istraživanje od Paula Stubbsa, Engleza koji 25 godina živi u Hrvatskoj, znanstvenika koji je prije tri godine s kolegama radio istraživanje upravo na temu dječjeg siromaštva.

„Stanje je bilo jako, jako teško jer je bilo jasno da će roditelji žrtvovati sebe da djeca ne idu spavati gladna, ali moram reći da su dvije trećine njih imali neki problem s plaćanjem režija, dok je jedna četvrtina njih bila isključena, po meni, totalno neprihvatljivo. Ako imate djecu doma u vrijeme zime, a da nemate grijanje, to je nepodnošljivo. I, vezano uz školski uspjeh, sad u vrijeme korone, ovo je jako važno istaknuti – veliki postotak djece nisu imali sobe gdje mogu raditi zadaću, nisu imali funkcionalno računalo, nisu imali novca za putovanje te shodno tome nisu bili ni dobro integrirani u školski sustav. Meni se čini kako je sada u ovo vrijeme sve gore i gore”, rekao je Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

I sve gore i gore će i biti ne poduzmemo li nešto i ne osvijestimo li problem siromaštva…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp