Vijest o zarobljavanju hrvatskog državljanina Vjekoslava Prebega odjeknula je prije nekoliko dana cijelom regijom. Prebeg (40) se i dalje nalazi u ruskom zarobljeništvu i njegova sudbina je za sada neizvjesna jer je Moskva odmah na početku sukoba najavila da će strani plaćenici biti osuđeni na smrtnu kaznu.
„Nikada nisam bio pripadnik Azova i nikada ne bih bio jer su izrazito nacističke ideološke orijentacije. Bježao sam od takvih ljudi i u Hrvatskoj“ rekao je Prebeg na početku razgovora sa srpskim novinarom Miodragom Žarkovićem.
Prebeg je rekao i da nije uhićenim u Azovstalju, kako se vjerovalo u početku. „Ja sam pripadnik Oružanih snaga Ukrajine. Stupio sam u službu 25. svibnja 2020. godine. Upoznao sam ženu u Ukrajini, nikada nisam upoznao neku poput nje, htio sam ostati, a bilo mi je potrebno državljanstvo. Na prijedlog nekih ljudi sam stupio u vojsku jer mi je rečeno da nakon tri godine mogu dobiti državljanstvo. Ranije sam služio u Oružanim snagama Republike Hrvatske“ navodi Prebeg.
Tvrdi da za vrijeme službe nije dolazio u direktan sukob s proruskim snagama u Donbasu. „Rekli su tada da je rat stacioniran i da se sve praktično odvija u rovovima. Ja sam u to povjerovao. Tokom prve rotacije uopće nije bilo djelovanja. Odmah je potpisan obostrani prekid vatre. Ljeti smo kopali i kosili. Zimi smo cijepali drva i čistili snijeg“ kaže Prebeg.
Dodaje da se sve promijenilo krajem veljače.
„Već 24. veljače u pet popodne nismo mogli zadržati položaje i povukli smo se. Bježali smo da sačuvamo živu glavu, ne znam koliko sam puta do kraja ožujka bježao i molio Boga da me ne ubije nešto. Granate su padale i na tri metra od mene. Sjedio sam jednom ispod velikog rovokopača i „grad“ je pao na nekoliko metara od nas“ rekao je Prebeg.
Prebeg je naglasio da nije stekao dojam da je ukrajinska vojska dobro opremljena i da se može nositi s ruskim snagama. „Ja to nisam vidio. Ne znam kako je u ostatku Ukrajine. Od 1. ožujka nismo imali internet, malo smo slušali radio i čekali šta će nam reći zapovjednici, koji su donosili neke informacije. Svaka tri dana je išla grupa iz svake postrojbe i dobili bismo hranu i vodu“ – rekao je Prebeg.
Naređenje za povlačenje je stiglo 11. travnja. Ukrcali su se na kamione, međutim, počelo je djelovanje ruske artiljerije, plan za organizirano povlačenje je tako odsječen, a svatko je potom bio prinuđen da se snalazi kako zna i umije. Zapovjedništvo ih je prema njegovim riječima ostavilo na cjedilu.
„Moja postrojba je imala desetak ljudi i navečer smo se vratili u naše sklonište. Pokupili smo hranu i naoružanje. Krenuli smo ka Zaporožju. Zapovjednika satnije nije bilo. Danima nismo jeli. Ljudi su čupali neke trave i jeli, pa sam i ja. Na kraju je ostalo nas 17. Naš put je trajao 12 dana. Govore da smo prešli oko 250 kilometara. Padao je i snijeg na nekoliko sati.
Uhvaćeni smo 23. travnja oko 5 ujutro. Bili smo gladni i postali neoprezni. Zapovjednik je rekao da spustimo oružje i da se predamo“ – prisijeca se Prebeg.
Za ruske vojnike ima samo riječi hvale.
„Moram pohvaliti posadu. Zaista su bili profesionalci. Okružili su nas. Rekli su da ispuzimo iz šumarka. Nisu dirali vjerska obilježja i vjenčane prstenove. Vezali su nam ruke i prekrili oči. Njihovi oficiri su nas ispitivali, ništa nije bilo brutalno, nahranili su nas, a mene su kao stranca odveli pred jednog generala. Dao mi je čisti donji veš i naredio da me ne diraju. Dobio sam četiri različita menua. Nemam riječi kako su se profesionalno ponijeli vojnici. Onda su nas odveli u drugu vojarnu gdje su bili stariji ljudi, nisu vojnici, vjerojatno su ljudi iz tog mjesta. Prema nama su se odnosili više nego ljudski. Kad im je poginuo zapovjednik, to im je neki običaj, dobili smo čak i mi slatkiše“ rekao je Prebeg.
Tvrdi da se njegov pogled na rat promijenio njihovim djelima.
„Sebi su otklonili 17 neprijatelja bolje nego da su pucali metcima. Od nas 17 ne vjerujem da će itko ponovo uzeti oružje u ruke“ – rekao je Prebeg.
Navodi da u njegovoj jedinici nije bilo još ljudi sa naših prostora.
„Nisam sreo nikoga od Srba, Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca… Čuo sam da je bilo Hrvata u Azovu. U mojoj postrojbi je bilo pet Britanaca i jedan Amerikanac koji je odmah dezertirao“ – rekao je Prebeg.
Njegova sudbina je i dalje neizvjesna s obzirom na to da se vodi kao najamnik pred ruskim zakonima jer nema državljanstvo Ukrajine.
„Također mi je rečeno jer sam na ugovoru sa Oružanim snagama Ukrajine da se to na mene ne odnosi. Ne znam… Bojim se za svoju sudbinu. Spreman sam na najgore, ali nadam se najboljem“ – zaključio je Prebeg.
