Marina Papec – Sve je moguće

Marina Papec – Sve je moguće

Neki mi je dan jedna moja draga osoba rekla kroz ljubav i smijeh: “Stalno nam daješ neke božanske upute, daj koji put i nešto za obične smrtnike.” Nasmijala sam se jer poznajem njeno polje razumijevanja, ljubavi i promatranja stvari svijeta. I jutros, nakon što sam ustala ranom zorom kako bih, a s obzirom da mi je druga polovina tandema nekoliko dana na putu, prošetala psa, spremila i otpratila najstarije dijete u školu jer ponedjeljkom treba odnijeti onamo tešku školsku torbu koju inače nosi tata, a potom i drugu dvojicu dječaka otpremila u vrtić, sjedim na svom balkonu, duboko usidrena u sebe i nadolaze mi riječi na gore spomenutu temu.
 
Što je to što nam daje energiju za sve pothvate, inspirira nas, pokreće, navodi da se transformiramo i time mijenjamo okolnosti oko nas za naše najveće i najsvetije dobro? To je iskra života, ona koja nas je i dovela na ovaj svijet i koja će nas jednom iz njega i odvesti, u neke druge sfere. Ta je iskra, taj sam impuls života, pokretačka sila ispunjena maštom, nadom, hrabrošću, snagom, podrškom i nepokolebljivošću na raspolaganju svakome od nas.
 
No, postoje određene zakonitosti uslijed kojih se ona održava živom i rasplamsanom. U protivnom počinje blijediti, da bi naposljetku u velikoj većini slučajeva u potpunosti nestala. Kako izgleda čovjek sa živom iskrom života, a kako onaj s izblijedjelom ili ugašenom? Čovjek sa živom iskrom života je na neki neobični način lud od sreće što je živ.
Njegovo ushićenje životom je trajno i vrlo malo vezano uz vanjske okolnosti. Kao takav se onome s ugašenom iskrom može činiti kao da je potpuno sišao s uma.
 
No, to i nije daleko od istine. Jer čovjek s iskrom života je nikako ili vrlo malo u umu. On živi dušom, srcem, osjetom. U stanju je doživjeti duboku unutarnju ispunjenost samo promatrajući oblake, izlazak ili zalazak sunca, mamu patku s pačićima na jezeru, trepavice ili usne voljene osobe dok spava, kruh u pećnici kada se onako lijepo raspuca tijekom pečenja i zamiriše kroz cijeli dom.
 
U stanju je osjetiti nečuvenu snagu čim jutrom otvori oči i zaputi se u novi dan, kad prione srcem na posao koji voli, kada nakon cijelog dana zakorači u toplinu svog brižno njegovanog doma ili pomisli cijelim bićem na onog koga voli, uključujući i samog sebe. Takvom je čovjeku rijetko kada nešto teško. Ne zato što je putem očeličio i naučio štošta podnositi, već zato što ga iskra života čini snažnim, udivljenim i zaigranim. Iskra života mu drži energiju konstantno visokom, a kada krene opadati, usmjeri ga kako da je vrati.
 
Nasuprot tome, čovjek s ugašenom iskrom života je poput nekoga na autopilotu. On obavlja stvari rutinski, šablonski, automatski. Takvo mu je manje više sve. Sve ono što bi trebalo prije svega biti magično – odnosi, poslovi, noći i dani. Često ni ne primjećuje da nešto nije u redu jer je oko njega sve većinom tako. Ustaljeno. Automatski. Neudivljeno. Da ipak postoji nešto drugo, osjeti ponekad, u nekim trenucima čiste iskrenosti sa sobom. Ili kad sretne onoga s iskrom života, a ne proglasi ga odmah ludim.
 
Živjela sam ja jednom jedan svijet u kojem sam jurila od jutra do mraka bez prestanka. Imala sam i tada iskru života. No, da u jednom trenutku nisam zastala, danas je ne bih više imala. Da u jednom trenutku nisam učinila sve da moja jutra budu samo moja. Mirna. Životna. Polagana. Sveta. Da nisam dane pred sobom počela plesti nitima svoje duše. Da ne odabirem sama svoja iskustva, umjesto da ona linijom manjeg otpora odabiru mene.
 
Ono što zapravo od samog početka ovog teksta želim reći jest to da je moguće živjeti onako kako nam nalaže duša. Da je moguće imati troje djece, psa, skuhani obrok, radost, zabavu, poslove o kojima ovisi baš sve što imaš, ali koji su, kao i sve što nije iz uma, vječna nepoznanica što se tiče nečega što ljudi nazivaju sigurnošću. No, isto tako, baš ta neizvjesnost često daje čar tom velikom Životu.
 
Da je moguće ostati u duhu vječno ushićeno dijete, ono što boso trči ulicama svijeta, prska se vodom s fontana, želi isprobati nove okuse, omirisati nove mirise, ono što zaspi sa slatkim umorom od svih uzbuđenja prethodnog dana i budi se puno snage. Da, moguće je. No, potrebno je ostati dosljedan sebi. Pod cijenu svega. Pa i samog Života. Hvala, hvala, hvala.
 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp