Elia Pekica Pagon – Izbor je uvijek naš – čovječnost ili bešćutnost?


Promatrajući ovih dana kako se u Kini službenici sustava u svojim bijelim zaštitnim odijelima bez ikakvih problema obrušavaju na svoje građane jer im je tako naredila vlast, pitam se – može li netko biti plaćen da bude nečovjek? I, jesu li ti ljudi barem u svoje slobodno vrijeme, kada skinu sa sebe ta bijela odijela – ljudi? Mogu li oni to uopće biti? Zašto tako lako odustaju od toga da za vrijeme svog radnog vremena budu ljudi? Zar je novcem tako lako pretvoriti nekoga u nemilosrdnog tlačitelja? Zar su ljudi izgubili osjećaj za druge ljude?

Razmišljajući o tome otkuda proizlazi socijalna osjetljivost, humanizam, osjećaj za druge, ugroženije, nameće mi se još jedno pitanje: može li se naučiti biti čovjekom, ili se čovjekom može samo biti? Sretna sam što sam odrastala u obitelji koja je smatrala da je ovo drugo jedino ispravno. Još kao djevojčica bila sam izrazito osjetljiva na nepravdu i znala sam se više puta i javno pobuniti protiv autoriteta ljudi koji su koristili svoj položaj kao priliku za ugnjetavanje nekoga tko je svojim položajem “ispod njih”.

Od predškolskih, školskih, studentskih te kasnije poslovnih dana – nepravde su oduvijek bile moja velika inspiracija i poziv na djelovanje. Nečiji položaj na društvenoj, institucionalnoj ljestvici ne smije ni u kojem slučaju biti paravan za iživljavanje te osobe na nekome tko je na toj ljestvici ispod njega ili nje. Svaki čovjek ima svoja prava kao osoba i kao građanin nekog društva i mora se u životu znati osloniti na njih.

Vjerujem da je empatija nešto s čim se čovjek rađa. Osjetljivost za druge ljude ne može se naučiti. To ili imaš u sebi ili nemaš. Poznajem neke ljude koji su dočekali starost bez osjećaja za druge ljude. Oni, naravno, nisu ljudi iz moga bliskog kruga, jer ljudi poput mene ne mogu u svojoj blizini predugo trpjeti ljude koji ne suosjećaju s drugima. Ali, imala sam ih prigodu upoznati i danas sa sigurnošću znam da postoje takvi ljudi. Oduvijek sam se čudila njihovim ‘ja, ja i samo ja’ stajalištima i pri svakom susretu s njima poput pravog psihologa marljivo proučavam njihovo ponašanje.

Neki tračak nade u meni uvijek me tjera da ih pokušam promijeniti, diskretno ih upozoriti na bešćutnost koja vlada njihovim bićem. Neki meni bliski ljudi kažu mi da mi je uzaludan trud, no smatram da od tih ljudi ne smijemo odustati. Trebamo vjerovati da negdje u njima čuči ljudskost koje nisu svjesni i trebamo ih poticati da je probude. Možda i ti ljudi jednog dana okuse radost i sreću darivanja ljubavi drugim ljudima. Svaki čovjek trebao bi bar malo uživati u toj svojoj ulozi – Čovjeka. Što nam vrijede sve ostale titule i funkcije, ako ne znamo biti ljudi jedni prema drugima?

Nehumanost našeg vremena postavlja na pozicije moći uvijek nove nemoćnike koji ne znaju da su ovdje samo u prolazu. U tome i jest problem – ljudskost ne traži pozicije moći kako bi djelovala, a pozicije moći, nažalost, danas određuju apsolutno sve. A, onima koji razmišljaju o drugima ti isti moćnici ne daju ni blizu. Takvo suosjećajno razmišljanje nema nikakve veze s uhljebništvom i darvinistički nabrijanim kapitalizmom čije zakonitosti nalikuju hranidbenim lancima u prirodi.

Bešćutnost je postala kriterij uspjeha, a osjećajnost mistika u koju zaranjaju samo rijetki pojedinci. Nekim tvrtkama humanost je samo dio marketinškog plana, pa nerijetko njihova humana djela osvanu na jumbo plakatima. Na taj način tvrtke pokazuju svijetu kako ne misle samo na sebe, već da brinu i o drugim živim bićima… Činimo dobra djela u tišini i budimo sretni zbog toga. Svaki dan nova je prilika za to. Novcem se može platiti plastična operacija, kupiti novi auto, izgraditi luksuzna vila, kupiti jahta, skupocjeni nakit, privatni zrakoplov…, ali ljubav, dobrota, ljudskost, duhovnost, suosjećanje s drugim ljudima, ne mogu se kupiti novcem, ni dobiti nekom operacijom.

Novac je varljiva kategorija za koju se najviše hvataju uvijek upravo oni kojima manjka ljudskosti i moralnosti… Kao da će uz pomoć novca u njima narasti čovjek. To se neće nikako i nikada dogoditi. Novcem možemo čovjeka u sebi eventualno ugušiti, ali nikako izgraditi. Kako je divno sresti poštena čovjeka i odmah bez razmišljanja znati da on to doista jest. To se odmah osjeti. Pravi je blagoslov odmoriti svoje misli na proplanku mira i poštenja, usred pokvarenosti i zavisti koja vlada svugdje oko nas.

U društvu ljudskosti uvijek je ugodno. Svaki strah odjednom nestaje. Ni prolaznost više nije važna. Trenutak je vječnost. Da. Jedino ljudskost može pobijediti prolaznost. Jedino čovjek može rastaviti stroj koji je osmislio. Mi stvaramo ovaj svijet, stoga se nemojmo žaliti zbog globalnog zatopljenja, efekta staklenika i prijetnji novim ledenim dobom koje će uslijediti nestankom i potpunim prekidom kružne Atlantske struje te pretvoriti u led sve što smo tisućljećima gradili i stvarali.

Sve teže razaznajemo razlike između godišnjih doba, ne razmišljajući o tome da smo možda i sami krivi zbog tih klimatskih anomalija i bunta prirode. Ona ne govori, ona djeluje. Ne možemo od prirode očekivati ljubav ako je obasipamo nebrigom i nepoštovanjem. Dugovi se naplaćuju na ovaj ili onaj način, ali se uvijek naplaćuju. Čahure sebičnosti i pohlepe u koje smo se zavukli koštat će nas novih iznenađenja.

Nije potrebno biti prorok kako bi se vidjelo kamo ide ovaj svijet. Svatko od nas bira u svakom trenutku života – hoće li biti čovjek ili ne. Izbor je uvijek naš. Mi biramo između čovječnosti i bešćutnosti prema drugim živim bićima i prirodi samoj… Mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li se ponašati prema drugom čovjeku i drugom živom biću kao nemilosrdni kineski policajci u bijelim skafanderima prema nedužnim građanima ili kao čovjek prema čovjeku?

Ako možemo mirno promatrati iživljavanje jednog čovjeka nad drugim, mi dajemo prešutni pristanak i palac gore za ovakav svijet. Ponekad je potrebno pobuniti se protiv nepravde na bilo koji način, makar to bio i samo palac dole. Ponekad je potrebno učiniti bilo što, kako bismo znali da nije prošao dan bez naše borbe protiv nepravde. Dajmo svoj mali doprinos toj borbi. Bilo kakav. I najmanji mogući doprinos uvijek je bolji od nikakvog. Odmah ćemo se osjećati bolje i mirnije ćemo usnuti, znajući da u danu iza nas za nama ostaje trag naše borbe protiv nepravde, a samim time i jedan bolji svijet u koji vjerujemo.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp