Marina Papec – U Životu postoje sveta mjesta


Ta mjesta nisu nužno ona koja takvima netko proglasi, već ona koja osjetimo dušom. Možda nas za njih vežu otisci negdje duboko u nama što su ostali iz nekih prošlih Života, možda nam se ondje dogodio neki značajni životni obrat, možda osjećamo energiju koju nešto u nama doživljava svetom…kako god, takva mjesta postoje i oduvijek ih duboko osjećam.

Moj put duhovnosti, a što znaju svi koji su se i jednog trena našli sa mnom na njemu, usko je vezan sa spuštanjem neba na zemlju. Duhovnost za mene nije samo teorija koja se provlači kroz knjigu, radionicu, učenje ili obred, ona je živi Život na djelu koji traje u svakom udahu i izdahu, dok god nas ima, a ima nas vječno.

Taj živi Život podrazumijeva i zahvalnost za sve ljepote koje nam ovaj predivni svijet pruža.

Da bismo to bili u stanju, jer zahvalnost je mnogo više od izgovaranja riječi hvala, ona je stanje duha, toliko snažno da nam se zavrte svjetovi u srcu od njene siline i pomaknu svemiri još malo bliže nama, dakle da bismo to bili u stanju, trebamo ući u stanje potpune čistoće i duboke povezanosti s duhom.

To nigdje ne postižem tako snažno i tako jasno kao na mojim svetim mjestima. Rim sam osjetila svojim još prije mnogo godina, kad sam prvi puta kročila ondje. Tada nisam bila tu gdje sam sada, bila sam naizgled jako krhka, a opet tako jaka u duhu, u nastojanju da živim Život iz Ljubavi i od Ljubavi.

Onako kako nikad nisam vidjela da netko živi, ali kako mi je moje biće govorilo da je moguće. Nikada neću zaboraviti kako me je tada ovaj sveti grad podržao u tome. Hodala sam dan i noć njegovim trgovima i ulicama, pogladila svaki kip, dodirnula vodu u svakoj fontani, zapisala nebrojene retke u svoju čarobnu knjižicu i vjerovala.

Vjerovala u Život iz Ljubavi, od Ljubavi, kakav nisam viđala oko sebe, ali kojeg se je nešto u meni oduvijek prisjećalo.  Rim mi je tada svojom energijom učvrstio vjeru u to. Ove sam godine iz duha snažno osjetila da za rođendan želim bosa prošetati njegovim ulicama i uspeti se bosa Španjolskim stubama.

Taj je poziv bio toliko jak da mi se od njega zavrtjelo i da su mi navrle suze. Kao i uvijek, sve se u tom smjeru posložilo. Bilo je tu nečega što je teško opisati riječima.  Toga da se na taj način poklonim Životu i zahvalim mu ondje, na tom svetom podržavajućem mjestu, za sve što mi je dao. A dao mi je mnogo. Više nego što sam mogla i sanjati.  Više nego što sam nekada ispisala na stranicama svojih čarobnih bilježnica.  Danas mogu gotovo sa sigurnošću reći da ništa od toga nije slučajno. Da sve je sveti proces. Alkemija Života.

Da Život daje onda kad i mi njemu dajemo. Kad mu se radujemo, kad ga se ne plašimo, kad vjerujemo u Ljepotu i Dobrotu i onda kad nitko ne vjeruje. Kad služimo, kad nam se srce raduje Obilju. Jer Obilje ne možeš živjeti ako ne njeguješ Obilje u sebi. Duša mi je prepuna svega što me je milovalo ovih dana. Još dugo ću darivati svijet njenim odrazom.

Ne znam što da više kažem, osim da šutim u milosti. I da Te zamolim, istinski zamolim da vjeruješ: Ljubavi, Dobroti i Ljepoti. Hvala Ti, volim Te. A Tebi Živote, iz duha klanjam se.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp