Sandra Rubić – Buđenje


Bila je ogledalo. Sve izvanjsko se očitovalo u njenom tijelu. Sve njeno unutarnje se očitovalo u izvanjskim svijetu. Pa je tako znala… Riječi su postale samo puko blebetanje. I svaki lažni čin nije imao smisla. Nakon preslagivanja sebe, kaosa u mislima i osjećajima, u kojem je bila izbezumljena, razigrana kao čigra koja ostavlja nered iza sebe, preko noći se sve posložilo… Uredilo, zasjajilo i smirilo. Kao jutro nakon olujne noći, kada nebo zaplavi posebnom bistrinom.

Postala je kao kuća u koju bi mogao doći samo pozvani gost. Kuća s čvrstim temeljima, opranim prozorima i toplim ognjištem. Mala kuća, nimalo raskošna, ali sa svime što čovjeku treba. Ograđeno dvorište, s biljem i cvijećem uz ogradu i pokojim stablom jabuke da štiti od znatiželjnih pogleda.

Jedno se jutro probudila, naspavana, možda prvi put nakon mnogo godina. Prvo što je učinila, otvorila je svoj prozor i pozvala svježinu jutra da joj okupa sobu. I uvidjela ljepotu buđenja. Ptice su dozivale jedne druge zbornim pjevanjem iz gustih proljetnih krošnji stabala, sanjajući o savijanju gnijezda. Jer proljeće brzo prođe, a ptiće se mora naučiti letjeti.

Mnogo toga se događalo u njenom tijelu i u njenoj duši. I mnogim je stvarima davala pogrešna imena. Dolazilo joj je sve nepoznato, nemoguće i nerazjašnjeno. Plutala je, plivala, ronila na dah, često se daveći i loveći prijeko potreban zrak. A onda je shvatila kakvo je ona ogledalo i kakvo je ogledalo svijet oko nje. U jedinstvu zrcalnih slika, ugledala je sebe. Razmičući iluzije, stvorene u svom umu, skidajući konfuzne slojeve, ostala je gola istina.

I nije laž ono što su govorili drugi. Već je laž ono što je unutar sebe željela. Izostanak želja je otkrivao istine. Onako kako je. Zna se. Točno se zna kako izgleda laž, a kako istina. Nema tu puno promišljanja. Samo treba poslušati sebe, svoju nutrinu. Otkrila je razliku između ljubavi i neljubavi. Ljubav ima samo jedno lice, a neljubav tisuću.

Zna se što je čin ljubavi, a što je čin neljubavi. Razlikuju se kao nebo i zemlja, kao dan i noć, kao ljeto i zima. Jer u činu ljubavi, sve je toplo i blista. A u činu neljubavi sve je sivo i umire.“Samo tako.” – prošaputala je proljetnom jutru i raspjevanim pticama. “U ovu se kuću dolazi samo s poštovanjem. Poštovanje je čin ljubavi. Dolazi se tako i nikako drugačije.”

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp