Zbog toga je krucijalno da svatko uspostavi svoju domenu istinskog razmišljanja, jer bez toga nema uvažavanja koje se rađa tek kad se osjeti manevar osobnosti i originalnosti; jer ono što se prodaje na „placu“ i što svatko „zna“ – to je isključivo oblik propagande i ispiranja mozga. Stoga je i teško osobi prići, kada se zna da iza nje ništa ne stoji, osim usvojenih obrazaca i paradigmi koji uvjetuju njezino ponašanje i njezinu percepciju.

Isto tako, nemoguće je da netko u svemu vidi samo pozitivne stvari i strane, jer je to kategorički netočno te zapravo osobu čini slijepom, naivnom i zakinutom, a takav stav zapravo nikud ne vodi jer od blata čini cvijeće, čime miješa dobro i zlo te ne istupa protiv terora i ugnjetavanja; stoga svatko tko se ne bori protiv sistema, zapravo ne ulazi u bit i ne čini apsolutno ništa na planu strateškog oslobađanja duša i rađanja kozmičke svijesti.

A kakve su to osobe? – Je li svatko unikatan? – U nekoj apriori verziji sebe i je, ali budući da je natopljen lažima i derivatima kapitalizma, teško može u sebi pronaći intuitivni doseg svojeg bića. I multinacionalne korporacije promoviraju „vedrinu“, „sjaj“, „osmijeh“, „znatiželju“, „optimizam“, „veselje“, „radost“ itd. – a dobro znamo što iza toga stoji: trik koji želi porobiti i podrediti osobe nekom proizvodu ili usluzi.

Isto se odnosi i na političare. To je znak da nešto nije u redu, čim osoba uzdiže samo pozitivnu stranu, bez kritike. Na taj način gubi se rat, iako osoba vjeruje u onu neku „Isusovu“ pričicu, bajku ili krilaticu te shodno tome, ne radi ništa na planu borbe, već okreće lice na drugu stranu i ne želi ući u bit problema. To je kao psihijatrijski pripravak sedativa: „sada će ti biti bolje“, „samo misli pozitivno“ – možeš misliti… Upravo to je dubioza koju je potrebno iskorijeniti.