Elia Pekica Pagon – Ulica protiv PR-a


Ljudi od svih škola najviše vjeruju životnoj školi. Stoga nije nimalo čudno što su tržišno toliko zanimljive upravo biografije uspješnih ljudi iz bilo kojeg područja ljudskih djelatnosti. U njihovim životnim školama ljudi pronalaze injekcije nade da će i oni sami puno lakše nešto ostvariti ako u to čvrsto vjeruju. Prepustiti se životnim trenucima optimističnog nadanja i zanosa znači dopustiti tim trenucima da nas uče uvijek nečem novom i do sad nepoznatom. Ipak, ne postoji univerzalni recept za uspjeh. Svaki čovjek najbolje zna koji je njegov recept za uspjeh i kako će on postići svoje ciljeve. 

I sudjelovanje u silno popularnim reality showovima može biti nečija dobra životna škola koju, ako želi, može po završetku svoga sudjelovanja u pojedinom showu podijeliti s drugim ljudima. Ljudi otkrivaju sebe na razne načine, pronalazeći u sebi uvijek neke nove talente za koje možda nisu niti znali da ih imaju. Osluškivanje osobnog instinkta nakon stečenih iskustava u raznim kulinarskim, plesnim ili drugim zabavnim emisijama, moguće je i na način da netko od sudionika nakon tog iskustva pokrene tečaj pjevanja, plesa ili kuhanja, ili da o tome izda svoju knjigu. Danas su ljudi počeli izdavati knjige o apsolutno svim životnim iskustvima kako bi svojim čitateljima skratili muke i olakšali im put do što lakšeg svladavanja tih iskustava, ako se kojim slučajem nađu u sličnoj situaciji.

Takva primijenjena književnost nije opterećena intelektualizmom i pripada u čisti zanat života. Pišu je oni ljudi koji se osjećaju majstorima zanata o kojem pišu. Samozvani su to majstori raznih kategorija preživljavanja koji se tim opstankom bave na sebi svojstven način. Čitajući njihova iskustva, mi postajemo šegrti u želji za što bržom spoznajom o iskustvu koje nas čeka, i to, kako rekoh, ne nužno iz kuta neke učene osobe, već primarno iz kuta čovjeka koji je nešto proživio. Prepričanim iskustvima nekog čovjeka počinjemo vjerovati više nego ex cathedra komunikaciji službenih znalaca, baš kao što više počinjemo vjerovati internetskim forumima nego “stručnim priručnicima”. Što se to događa i zašto ljudi lagano okreću leđa službenim informacijama – okrećući se onim neslužbenim?

Kada su to te neslužbene informacije postale jedina istina kojoj vjerujemo više od one službene, propisane istine – u stručnim knjigama i priručnicima? Često u medijima čujemo već legendarnu rečenicu koja obvezno u sebi sadrži sljedeće dvije riječi: neslužbeno doznajemo… Nakon te dvije riječi naša se pozornost u praćenju tog medija automatski povećava, mnogo više nego da smo čuli riječi službeno doznajemo. Službene izjave glasnogovornika raznih institucija, postaju medijski dosadne i suhoparne, očito zbog toga što nisu vješto PR-ovski oblikovane, a neslužbene riječi stvarnih sudionika nekog događanja pretvaraju se u pravo medijsko blago, zbog karaktera istinske životne stvarnosti koju nose u sebi. To je ono pravo i 60 ona jedina istina, primjećuju ljudi, a ne službene izjave uniformiranih i u velikoj mjeri nestručnih glasnogovornika.

Lažni stručnjaci za PR uništili su pravo novinarstvo pretvarajući ga u lijepo upakiranu laž, dok se pravo novinarstvo u potrazi za istinom preselilo na ulice i trgove na kojima pronicljivi novinari stavljaju mikrofone pred ulične prolaznike, ljude bez uniforme i maske i bez unaprijed pripremljenih govora. Javnost je željna neslužbenih informacija od pravih životnih aktera više no ikada do sada. Brojni izbrifirani glasnogovornici idu nam na živce s unaprijed napisanim i strogo određenim izjavama za javnost. Djeluju poput štrebera iz školskih klupa koji sve gradivo uče napamet bez imalo razumijevanja.

Institucije koje ih angažiraju i u čije ime govore, guraju ih u prvi plan ne bi li ih oni zaštitili od očitih grijeha i lišili bilo kakve odgovornosti oko nekog nastalog problema, ali, gle čuda, njihovi glasnogovornici ne uspijevaju to postići. Zašto?

Njihovo komuniciranje gotovo nikada nije usklađeno s općeprihvaćenim pravilima uspješnog javnog i kriznog komuniciranja. Krizno komuniciranje nije dječja igra, nego vrlo ozbiljna stvar i netko tko se u tom području ne snalazi djeluje doista groteskno svakome tko imalo zna o tome. Kada smo, primjerice, posljednji put čuli da je tijekom službenog obraćanja javnosti neka institucija ili osoba preuzela odgovornost za neki nastali problem ili, ne daj Bože, svojom službenom izjavom sebe proglasila krivom? Mnogo češće se tim službenim putem upravo želi izbjeći nečija odgovornost koja obično čuči negdje u pozadini problema. U pravom, profesionalnom kriznom komuniciranju niti jedna tvrtka ili institucija koja drži do sebe neće bježati od svoje odgovornosti. Došlo je vrijeme u kojem pojedinac ili interesno povezana skupina ljudi novcem može preoblikovati istinu u bilo kakvo izvješće koje će u nekom trenutku ići u prilog tom pojedincu ili skupini ljudi s kojima je povezan, a ne nekakvoj tamo istini. Službena izvješća nisu objektivna, već su, upravo suprotno – subjektivna i u skladu s tim kreirana tako da idu u korist osobi ili instituciji koja ih naručuje i plaća.

Pravi PR ne boji se istine, a lažni PR zna prodati upravo ono od čega se i sastoji – samo dobro upakiranu laž. Javnost tako sve manje vjeruje tim plaćenim službenim izvješćima te odlučuje istinu tražiti na nekim drugim, neslužbenim i nepretencioznim mjestima koja novac još nije dotaknuo i koja upravo zbog toga zvuče i djeluju puno objektivnije, baš kao i životne priče ljudi koji nam jednostavno žele prenijeti neko svoje iskustvo, a ne osvojiti Nobelovu nagradu za književnost ili Oscara za najnovije filmsko ostvarenje.

Ljude ne zanima izvještavanje s predumišljajem, nego jedino gola istina, o čemu god da se radilo.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp