Sandra Rubić – Put do sebe


Nekada su ljudi otrov prema meni, nekada sam ja otrov prema njima. Vampirizam i zombizam se izmjenjuju s normalnim ljudskim komunikacijama, skoro na dnevnoj bazi. Sve je to traženje sebe. Promatrajući izmjenu informacija između ljudi, uočavam SVE. Možemo to zvati dobrim ili lošim, korisnim ili opterećujućim, krađom i otimanjem ili predajom i naturanjem sebe u nečiji osobni prostor.

Zanimljivo je kako pokušavamo ući u tuđi prostor gdje obitava samo ta osoba i Stvoritelj. I nitko i ništa drugo. Ljudi koji nemaju sebe, a većina nas nema, bar u nekom trenutku dana, pokušavaju “carevati” u tuđem osobnom prostoru. Ali nije sve tako loše.

Zapravo, “puštamo” druge ljude u svoj osobni prostor, ako nam nose neku poruku. Iako ona bila paraboličke forme. Promišljanje o tome, čisto, bez obuzimajućih, a primijećenih emocija, istovremeno i bez prevelikog uplitanja uma, oslanjajući se na vlastitu intuiciju, možemo otkriti tu informaciju i pomoći sami sebi.

Bitno je da se pozabavimo sami sa sobom. To je prvo što moramo učiniti. Ponekad i jedino.

Čim se krenemo baviti drugim ljudskim bićem, prosuđivanjem i osuđivanjem, spremni na davanje bezbrojnih savjeta, zastajemo u vlastitom razvoju. Naturanjem svojih ideja, ne dajemo odgovore nikome, ako nam nije postavljeno pitanje.

Donositi zaključke o drugom ljudskom biću i nuđenje odgovora i rješenja, a da nas nitko to nije tražio, jest kao da smo uronili u more i napali školjku, govoreći joj što mora jesti, kada se mora otvoriti, a kada zatvoriti… Sve skupa, vrlo besmisleno.

Osobni prostor drugog ljudskog bića, gdje obitava samo to ljudsko biće i Stvoritelj, je ispisano samo njihovim osobnim, kozmičkim dogovorima i mi ostali se ne bi smjeli miješati u to ili ispravljati po svom. Jer tada izostaje poštovanje prema tom ljudskom biću. Ako već i ulazimo u taj prostor, morali bi to učiniti s poštovanjem, u tišini, ne taknuvši išta, samo promatrajući, bez nekih misli, emocija ili namjera. U taj se prostor može ući samo ako smo pozvani na svim nivoima postojanja. Nismo svjesni da svojim mislima i emocijama možemo narušavati nečiju ravnotežu, skretati nečiji put i u konačnici, remetiti i svoju sferu postojanja.

Osnovno pravilo: ne miješaj se. Da, možeš reći svoje mišljenje, ali samo kada te upitaju za njega. Najčešći poriv nametanja svog mišljenja drugim ljudima jest u negativnom egu i vlastitoj nesigurnosti. Dok očajnički tražiš sebe. U drugim ljudima. Nitko nikoga ne spašava.

Svi spašavamo sami sebe, sami sebi moramo otvarati oči i sami sebi stvarati svoj odnos s ljudima, Životom i Stvoriteljem.

Nije bitno je li netko vjernik ili nije, nije bitno je li tko religiozan ili nije, čak ne mora vjerovati da ima dušu, ne treba biti ni pretjerano duhovan… Sva ta uvjerenja, zaključci i spoznaje će dolaziti u ljudsko biće, onako kako treba, u pravo vrijeme i kroz prave situacije i odnose s ljudima.

Za sve to je potrebna prva, početna odluka: “želim upoznati samoga sebe, stvarno takvoga kakav jesam.” Daljnje odluke dolaze po svom redu i pomalo, kroz vrijeme, uravnotežuju ljudsko biće.

Stvari će često izgledati kaotično i konfuzno, ne samo drugim ljudima, nego i toj osobi. Ali i to se mora proći… Takva će osoba zatražiti pomoć i nalaziti je na raznim mjestima, kroz situacije i kroz druge ljude, već kako je sposobna to shvaćati i koliko se odlučila smanjiti vlastitu tvrdoglavost. Tvrdoglavost usporava bilo kakvo napredovanje u upoznavanju sebe.

Cijeli život možemo upoznavati sebe. Što se više upoznajemo, to se više i mijenjamo i opet se moramo iznova upoznati… I to je u redu.

Svejedno. U našoj utrobi, u središtu naših tijela se nalazi čista, nepromjenjiva i vječita esencija, koja govori: “Ja sam čistoća, ja sam Život, ja sam Sve.” Tražimo i upoznajemo sebe sve dok se svjesno ne suživimo s tom esencijom i dok ne shvatimo da smo to stvarno mi, samo to i ništa drugo.

 

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp