Sandra Rubić – Ako ti je stalo


Mnogo je emocionalno zatvorenih ljudi. Bez hrabrosti, bez potrebe biti ono što jesu. I najgora stvar na svijetu: jako im je važno što drugi misle o njima pa uporno pokušavaju biti kreatori tuđih misli. Tu očitavam strah, inat i tvrdoglavost.

Ta ljudska bića su emocionalni ljudi, čija duša vrišti iz zatvora punog straha od povrede i razočaranja. To su ljudi koji gutaju bol i rijetko je propuštaju kroz sebe. Mnogo su se puta osjećali povrijeđeno, ostavljeno, izigrano i prevareno. Znajući koliko to boli, stavili su se u zatvor, oduzeli sebi slobodu, misleći da će ih to zaštititi. Ostajući predugo u vlastitom zatvoru, rešetke postaju sve deblje i deblje.

Kada su rešetke predebele i kada se kroz njih više ništa ne vidi, mislit ćemo da ispred nas stoji osoba bez duše. Pogled joj je “prazan”, bez topline i proračunat, iz pogleda izbija samo forma tog osobnog zatvora. I ništa drugo. To je ekstrem kojem će biti potrebno tko zna koliko života da sruši vlastite rešetke i izvuče se iz stoljetnog sna.

Imaju oni svoju dušu, ali ona samo spava. Za ove koji vrište iznutra, ima nade i lijeka. Nadu i lijek oni nose u sebi i samo je pitanje vremena kada će se osloboditi i početi živjeti. Potreban im je neki poticaj. Poticaj će doći u onom obliku na koji će oni snažno reagirati. Taj oblik će biti preslika onoga čega se najviše boje, oblik onog najskrivenijeg i često najtamnijeg dijela njih samih, onog od čega su najviše bježali.

Vrlo se često dešava da se na trenutak otvore i postaju divna, topla ljudska bića. Već sljedećeg se trenutka zatvaraju i bježe, izražavajući svoj strah ignorancijom i prividnom hladnoćom. Pa će opet, u nekom napadu hrabrosti, prilaziti i započeti komunikaciju.

Kad se god pojavi takvo ljudsko biće, trebamo ga zagrliti u svojim mislima. To nas ništa ne košta, ne gubimo ništa, ta osoba to ionako ne zna, ali to prepoznaje njezina duša i sigurno nam uzvraća. To je impuls koji će možda pokrenuti otvaranje.

Takvu ćemo osobu prepoznati po tome što se njeno ponašanje mijenja svakim novim susretom. Jednom je topla i komunikativna osoba, a drugi put zatvorena i naizgled hladna. Ipak i pri tom hladnom susretu, osjeća se vrisak ispod površine. Prema takvim se osobama treba odnositi kao prema djeci. S razumijevanjem i toplinom duše. Uvijek ljubazno i bez ikakvih tragova sarkazma, s pažljivim humorom koji je bezazlen i nježan, koji ne dotiče ranjene dijelove te osobe. Mi se trebamo poticati na samozacjeljivanje, a ne još gnječiti i pikati te rane.

Zapravo bi se svi tako trebali ponašati. U tome je snaga ljudske komunikacije. Sigurno nije u grubostima ili sarkastičnom humoru. Nije u ignoriranju ili udaljavanju od takve osobe. Naravno, ako ti je stalo. Stalo do te osobe. Do sebe samoga. Ako ti je stalo do boljeg svijeta. Ako ti je stalo da svi izađemo iz zatvora koji smo si sami nametnuli.

Činjenica je da sami ne možemo razbiti rešetke. “Gdje su dvojica ili trojica…” Zajedništvo ljudskih duša je vrlo moćno. U ovom smo životu svi. I zapravo nismo nikad jedinke koje će “išetati” iz programa i obrazaca samo tako, sami, ostavljajući cijeli svijet iza sebe. Naravno, ako ti je stalo…

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp