Otac Klausa Schwaba Eugen Schwab surađivao je s nacistima – Koliko je utjecao na svoga sina?


Hoćemo li pristati biti „životinje koje se mogu hakirati“ – osuđene na doživotno služenje bogatoj eliti, kako govori Yuval Noah Harari? Hoćemo li pristati biti beskorisni i ovisni o univerzalnom dohotku? Hoćemo li prihvatiti pravila igre koje nam želi nametnuti Svjetski ekonomski forum kojega vodi Klaus Schwab, sin Eugena Schwaba koji je surađivao s nacistima?

Svjetski ekonomski forum je u svom opisu naveo kako je Međunarodna organizacija za javno-privatnu suradnju. Njihove misije zvuče humano. Bave se globalnim problemima za koje imaju globalna rješenje. Sve to upućuje na njihovo marljivo zalaganje za formiranje Svjetske Vlade u doglednoj budućnosti. Tehnološka industrija je ono što WEF najviše zanima. Vlade su tu kao stalna potpora njihovu radu, a i s bankama i korporacijama su u odličnim odnosima. Veliki je to poligon za sukobe interesa i uopće ne sumnjamo da može biti korupcije. Sva javno-privatna partnerstva oduvijek su bila dubiozna. Pojavom Covid krize Svjetski ekonomski forum intenzivirao je svoje aktivnosti, ali i razotkrio mračnu stranu tog javno-privatnog partnerstva koje kako se iz priloženog vidi, vodi prema jednoj autoritarnoj distopiji. Podsjetimo na povijesni aspekt tog javno-privatnog partnerstva.

Povijesni aspekt javno-privatnog partnerstva – Eugen Schwab surađuje s nacistima

Na početku prijeratnog razdoblja ponovnog naoružavanja 1930-ih u nacističkoj Njemačkoj, Hugo Junkers bio je vlasnik jednog od najcjenjenijih i najinovativnijih proizvođača zrakoplova u Njemačkoj. Kada su nacisti preuzeli vlast 1933. godine, Reichskomisar za zrakoplovstvo, Hermann Göring zatražio je pomoć Junkersa i njegovih tvrtki u njemačkom ponovnom naoružavanju. Junkers ga je odbio, na što su nacisti odgovorili zahtijevajući vlasništvo nad svim patentima i tržišnim udjelima od njegovih preostalih tvrtki pod prijetnjom zatvorske kazne zbog veleizdaje.

Junkers je bio zatvoren u kućnom pritvoru i misteriozno je preminuo istog dana kada su nacistički dužnosnici posjetili njegov dom radi runde “pregovora” kako bi ga uvjerili da odustane od svoje tvrtke. “Ubrzo nakon toga, njegova supruga Therese prepustila je svu kontrolu nad tvrtkama i patentima Junkersa nacistima za mali djelić njihove vrijednosti.”

U javno-privatnoj suradnji s nacistima, ali bez Huga, tvrtka Junkers nastavila je s projektiranjem i proizvodnjom zloglasnog ronilačkog bombardera Stuka koji je pustošio Europu tijekom Drugog svjetskog rata.

Za razliku od Junkersa, rukovoditelji i dioničari priličnog broja tvrtki s još poznatim imenima poput Kruppa, Bayera, BMW-a, Daimlera i IG Farbena profitabilno su surađivali s nacistima u istom razdoblju. Jedna takva tvrtka bila je podružnica u Ravensburgu u Njemačkoj manje poznate švicarske tvrtke Escher-Wyss AG, čiji je direktor bio neki Eugen Schwab, otac Klausa Schwaba.

Kako Johnny Vedmore izvještava za Unlimited Hangout, tijekom tog vremena Escher-Wyss je bio najveći poslodavac u Ravensburgu. Osim toga, tijekom istog razdoblja i dok je Eugen Schwab bio glavni izvršni direktor, tvornica u Ravensburgu dobila je titulu “Uzorno nacionalsocijalističko poduzeće”. Ova nagrada i počast nije bila uzaludna, jer je tvornica u Ravensburgu zapošljavala prisilne radnike koji su navodno znali radili i bez ikakve naknade, a tvornica je čak imala i poseban mali kamp za te “radnike” u prostorijama tvornice. Posebno za ratne napore, tvrtka Escher-Wyss je pomagala nacističkom Wehrmachtu u proizvodnji oružja. Naime, ta je tvrtka bila lider u tehnologiji velikih turbina za hidroelektrane i elektrane, ali je proizvodila i dijelove za njemačke borbene avione.

Tvrtka je projektirala turbinu od 14.500 KS za strateški važnu hidroelektranu Norsk Hydro industrijskog postrojenja u Vemorku, blizu Rjukana u Norveškoj. Tvornica Norsk Hydro, koju je dijelom pokretao Escher Wyss, bila je jedina industrijska tvornica pod nacističkom kontrolom sposobna proizvoditi tešku vodu, sastojak neophodan za proizvodnju plutonija za nacistički program atomske bombe.

Savezničke snage bile su svjesne razvoja događaja koji bi mogli promijeniti igru, što je otkrila Record Group 226 koju je sastavio Ured za strateške usluge američke vojske (OSS). Godine 1944., uz pomoć obavještajnih službi, norveške snage otpora uspjele su potopiti brod koji je prevozio tešku vodu u Njemačku. Kako Vedmore kaže: “Uz pomoć Escher-Wyssa, nacisti su gotovo uspjeli promijeniti tok rata i donijeti pobjedu Osovine.”

Do 1945., s porazom Hitlera, više nije bilo nacističkog gospodara kojem bi služio, ali bez obzira na to, preostali vakuum moći popunili su ne samo SAD i saveznici, već i sam Hladni rat. Za Eugena, a kasnije i za Klausa, to je značilo uspon vojnog industrijskog kompleksa (MIC).

Eugenova karijera je nastavila napredovati. Do 1966. (nakon što je Klaus postao punoljetan), Eugen je bio predsjednik Trgovačke komore Ravensburga i sudjelovao u osnivanju odbora za izgradnju željezničkog tunela koji povezuje Švicarsku s Italijom. Taj tunel nikada nije izgrađen, ali njegovi komentari u vezi s odborom pokazuju da je on vjerojatno imao snažan utjecaj na Klausa u svjetskoj filozofiji. On je ovaj odbor definirao kao projekt “koji stvara bolju i bržu vezu za velike krugove u našoj Europi koja se sve više približava i time nudi nove mogućnosti za kulturni, gospodarski i društveni razvoj”. Poput Klausa i njegovog koncepta “kapitalizma dionika”, Eugen je nastojao oblikovati prirodu kulturne i društvene interakcije i koristiti državu da ih spoji s profitnim poslovanjem. Prisjetite se sada vrsta kulturnog i društvenog “razvoja” s kojima je Eugen bio spreman surađivati tijekom nacističke ere. Eugen Schwab se ubacio kao korisnik nacističkog ratnog stroja, ne zato što je bio nacist ili što je volio rat, već zato što je nacistički ratni stroj bio najveći, najmoćniji dostupni stroj u koji se on tada mogao ubaciti.

Do 1967. Klaus Schwab je stekao više diploma, uključujući magisterij javne uprave na Vladinoj školi John F. Kennedy na Harvardu. Dok je bio na Harvardu, Schwaba je podučavao Henry Kissinger. Kissinger će naravno uskoro postati savjetnik predsjednika Nixona za nacionalnu sigurnost. Klaus, međutim, kasnije imenuje Kissingera kao jednu od tri do četiri osobe koje su najviše utjecale na njegovo razmišljanje tijekom života.

Dvije godine kasnije došao je red na Klausa kao direktora nedavno spojenog Sulzer Escher-Wyss AG. S njegovim dolaskom, tvrtka je započela ništa drugo nego ilegalnu proliferaciju tehnologije nuklearnog oružja. Opet, prema Vedmoreu, “…dok je Schwab bio u upravi, [tvrtka] je također počela igrati ključnu ulogu u razvoju južnoafričkog programa ilegalnog nuklearnog oružja tijekom najmračnijih godina režima apartheida. Klaus Schwab bio je vodeća osoba u osnivanju kulture tvrtke koja je pomogla Pretoriji izraditi šest nuklearnih oružja i djelomično sastaviti sedmo.”

Južna Afrika je izgradila reaktor kao dio plana za proizvodnju plutonija, SAFARI-2 koji se nalazi u Pelindabi. SAFARI-2 je bio dio projekta za razvoj reaktora modificiranog teškom vodom… Ova veza s razvojem teške vode za stvaranje urana [vjerojatno plutonija], iste tehnologije koju su nacisti koristili također uz pomoć Escher-Wyss, može objasniti zašto su Južnoafrikanci u početku uključili upravo Escher-Wyss.

Očigledno je da je Klaus rano vidio što je njegov otac učinio i pokušao to oponašati. No, očito nezadovoljan, potražio je i upoznao se s većom ribom od svog oca, koji se nekoć lijepo igrao s nacistima i izvukao se.

Godine 1946. Hermann J. Abs postao je član Europske lige za ekonomsku suradnju. Misija ELEC-a bila je razviti politike o monetarnoj integraciji, zajedničkom prometu, energiji i sustavima socijalne skrbi. Štoviše, ELAC je općenito bio posvećen uspostavi zajedničkog europskog tržišta, koje je bilo preteča Europske unije. Godine 1948. Abs je bio zadužen za raspodjelu sredstava Marshallovog plana odgovarajućim primateljima u njemačkoj industriji, a 1949. postao je glavni financijski savjetnik Konrada Adenauera, prvog poslijeratnog kancelara Zapadne Njemačke. Po svemu sudeći, u ovom trenutku Abs je bio čovjek nove, progresivne, ujedinjene Europe i upravo ona vrsta poslovnog vođe na visokoj razini s kojim bi se nadobudan i ambiciozan čovjek poput Klausa želio povezati. Zavirimo malo dublje u Hermannovu povijest.

Godine 1937., dok su nacisti širili svoju vladavinu terora na susjedne zemlje, Abs se pridružio upravnom odboru Deutsche Bank, najveće njemačke banke. U tom razdoblju Deutsche Bank je dobila zadatak ‘arijanizacije’ banaka u Austriji i Čehoslovačkoj koje su bile u vlasništvu Židova.

Do 1942. godine, kao predstavnik zajmodavca Deutsche Bank, Abs je sjedio u odborima 40 tvrtki. Četvrtina njih bila je u nacističkim okupiranim zemljama i poput Escher-Wyssa koristila je prisilan robovski rad. Do 1943. bogatstvo Deutsche Banke se učetverostručilo. Jedan od odbora u kojem je bio Hermann Abs bio je I.G. Farben, čija je podružnica Degesch bila dobavljač plina cijanida Zyklon B. koji se koristio u plinskim komorama u Auschwitzu i drugim logorima smrti. Njegove kolege iz I.G. Farbena koji su tvrdili kako ništa ne znaju o svemu tome i dobili oslobađajuće presude ili lake kazne, kasnije su nastavili s “respektabilnim” poslijeratnim industrijskim karijerama, a Abs, unatoč tome što su ga Britanci uhitili 1945., nikada nije procesuiran za ratne zločine. Kasnije se vratio u Deutsche Bank kao predsjednik uprave i, kao što smo vidjeli, postao je jedna od najvažnijih osoba u poslijeratnoj obnovi Njemačke.

Konačno, 1971. godine, nakon što je svjedočio pobjedničkoj formuli javno-privatnog partnerstva koju je proveo njegov otac, Klaus Schwab stvorio je globalnu organizaciju čija je jedina svrha bila uvijek iznova promicati jednu te istu formulu povezanosti između vlada i politički povezanih velikih korporativnih igrača koji zajedno pokreću svijet, ali ga i uzdrmavaju, sve prema njihovoj potrebi i u skladu s njihovim partikularnim interesima. Prvi europski simpozij menadžmenta, kasnije poznat kao Svjetski ekonomski forum, održan je u Davosu u Švicarskoj u siječnju te godine. Nakon uspješnog prvog druženja, iduće godine simpozij je obećao biti još bolji, ali nažalost po Klausa:

Predsjedavajući sastanka, Hermann J. Abs, predsjednik Deutsche Bank i tada najistaknutiji europski poslovni lider, morao je u kratkom roku otkazati svoje sudjelovanje.

U SAD-u je postojalo mnogo takozvanih javno-privatnih partnerstava prije i nakon Drugog svjetskog rata. Zapravo, prisutni su na svim stranama svijeta otkad postoje vlade. Mnogi ih smatraju rasipničkim i neproduktivnim. Kada se brišu granice između javnog i privatnog sektora – to otvara prostor korupciji. No, povijest je, eto, pokazala da takva partnerstva postoje i da će nastaviti postojati. Osim toga, naprednjaci će uvijek pronaći sto razloga zašto su ta partnerstva korisna. Pitamo se – moramo li danas biti zabrinuti zbog  oca Klausa Schwaba i njegove uloge u davno poraženom režimu? Pitamo se – što je Klaus naučio od svog oca? Mislili smo kako ne živimo više u tom svijetu i kako smo krenuli dalje. No, suvremeni svijet svakim nas danom sve više demantira. Jer, tijekom pandemije, što se posebno može vidjeti na primjeru Kine, svijet je uistinu postao distopijsko čudovište.

Četvrta industrijska revolucija

Klausa Schwab ovim riječima opisuje Četvrtu industrijsku revoluciju:

„Stojimo na rubu tehnološke revolucije koja će iz temelja promijeniti način na koji živimo, radimo, komuniciramo i surađujemo jedni s drugima. Po svom opsegu, opsegu i složenosti, transformacija će se razlikovati od svega što je čovječanstvo doživjelo prije.

Prva industrijska revolucija koristila je vodu i paru za mehanizaciju proizvodnje. Druga je koristila električnu energiju za stvaranje masovne proizvodnje. Treća je koristila elektroniku i informacijsku tehnologiju za automatizaciju proizvodnje. Sada se Četvrta industrijska revolucija gradi na Trećoj, digitalnoj revoluciji koja se događa od sredine prošlog stoljeća. Karakterizira ju fuzija tehnologija koja briše granice između fizičke, digitalne i biološke sfere.“

On navodi niz novih tehnologija kao što su umjetna inteligencija, robotika, internet stvari, autonomna vozila, 3-D ispis, nanotehnologija, biotehnologija, znanost o materijalima, pohrana energije i kvantno računarstvo.

Brzina trenutnih proboja nema povijesni presedan. U usporedbi s prethodnim industrijskim revolucijama, Četvrta se razvija eksponencijalnim, a ne linearnim tempom. Štoviše, narušava gotovo svaku industriju u svakoj zemlji. A širina i dubina tih promjena najavljuju transformaciju cjelokupnih sustava proizvodnje i upravljanja.

On nam kaže da je vrsta utjecaja koje će trenutne tehnološke promjene imati na naše živote i gospodarstvo kao ništa što smo ikada vidjeli i implicira da kao pojedinci nismo dovoljno opremljeni za suočavanje s izazovima. U svojoj knjizi „Četvrta industrijska revolucija“ iz 2017. piše:

„Oko 47% ukupne zaposlenosti u SAD-u izloženo je riziku, možda tijekom sljedećeg desetljeća ili dva, što će rezultirati znatno širim opsegom uništavanja radnih mjesta puno bržim tempom od promjena na tržištu rada koje su doživjele u prethodnim industrijskim revolucijama.“

U svojoj knjizi iz 2018., pod nazivom „Oblikovanje četvrte industrijske revolucije“, Schwab piše:

„Postat ćemo sposobniji za manipuliranje vlastitim genima i genima naše djece. Ovaj razvoj događaja postavlja duboka pitanja: gdje povlačimo granicu između čovjeka i stroja? Što znači biti čovjek?

Tko smo “mi”? Netko bi mogao postati bolji u manipuliranju mojim genima i genima moje djece, ali čini se da to zapravo ne uključuje mene. Planirate li postati bolji u manipuliranju vlastitim genima? Potrebno je puno znanja. Sretno.“

Schwab često koristi zamjenicu ‘mi’, kao zakleti kolektivist. A, tendenciozan kolektivistički pristup uporabi zamjenice ‘mi’  poput Schwabova, može biti i hipnotički, ali i apsurdan do krajnjih granica.

Čini se da tehnologije Četvrte industrijske revolucije stoga potkopavaju bilo kakvu mogućnost slobodnog izbora i sposobnost ljudi da svoje vještine i interese primjenjuju na smislen rad te tako te iste tehnologije vrlo lako mogu dovesti do toga da generacije radnika žive nesigurnim i fragmentiranim životima.

Ako Svjetski ekonomski forum nastavi ovim smjerom i ako mu se planovi ostvare, to će zahtijevati nove propise za nestandardni rad, ulaganja u učenje odraslih te proaktivne službe za zapošljavanje.

Schwab uvijek zvuči sigurno u sebe i kao da zna o čemu govori. No, pitajmo se – je li on u pravu? Je li ovo o čemu on priča doista naša budućnost? Može biti. Ali, u svjetlu svega što znamo o Klausu Schwabu, pod pretpostavkom da se sve ove promjene dogode, nije li jednako važno zapitati se: Tko će od svega toga imati naviše koristi?

Klaus nam govori kako ćemo svi imati koristi od toga, no teško je u to povjerovati. „Sve “dionike” potrebno je okupiti u novim oblicima globalnog “upravljanja” 21. stoljeća, prožetim “novim načinom razmišljanja vodstva” kako bi se osiguralo da su sve nove tehnologije dizajnirane s “našim kolektivnim vrijednostima” ugrađenim od samog početka . Na taj se način može adekvatno upravljati “vanjskim stranama” Četvrte industrijske revolucije (4thIR), a obećanje nove tehnološke ere može se ugraditi u “pametne gradove” i “premostiti digitalni jaz” do najudaljenijih dijelova planeta, za dobrobit najizoliranijih ljudi.“ Dakle, pod svima, on doslovno misli na svakoga. Hmm. Da li na svakoga ili na sve one koji će doista imati koristi?

Među navedenim osnivačima WEF-ova Centra za četvrtu industrijsku revoluciju su: Salesforce, Accenture, Deloitte, Facebook, Hitachi, Huawei, McKinsey, Microsoft, Mitsubishi, Palantir, Visa, Gavi, Vaccine Alliance i Netflix. Glavni dioničari i rukovoditelji ovih tvrtki samo su neki od “dionika” u 4.th IR. Dionici poput ovih važni su jer oni dobro plaćaju Klausa Schwaba da radi ono što radi. A to je samo privatna strana “javno-privatne suradnje”. Kada piše o 4thIR-u, WEF posvećuje ogromnu količinu tiskanih i online nekretnina ne samo pitanjima “privatnosti” već i “našim kolektivnim vrijednostima”. To su područja za javnu stranu partnerstva. Schwab bi nam rekao da je uloga javnosti da vidi da se potrebe i brige svih “dionika” čuju. On također predviđa regulatorno okruženje koje se prilagođava “promjenjivim i nepredviđenim potrebama”.

Postoji, međutim, jedna karakteristika “javne” strane javno-privatnog partnerstva bez koje bi ono bilo beskorisno za Schwaba i sve gore navedene subjekte: državni monopol na korištenje sile i prijetnju silom. A, mi se moramo upitati: Tko to ima koristi od upotrebe vladine sile u ime Četvrte industrijske revolucije? Vladina sila poslužit će pri uspostavi još veće kontrole nad čovječanstvom kada to bude potrebno. Bez potpore vladine sile to bi bilo nemoguće, zar ne?

U knjizi Svjetskog ekonomskog foruma pod naslovom „Reimagining Regulation for the Age of AI: New Zealand Pilot Project“, autori navode:

“Moderne regulatorne domene toliko su složene da njima više ne može upravljati sama država. Moderno regulatorno tijelo nije autoritarno, već dio šireg sustava koji utječe i upravlja kroz cijeli spektar pristupa. Jače regulatorne ovlasti mogu biti korisne u određenim situacijama, dok će nešto mekši pristupi bolje funkcionirati u drugima.

Nedostatak iskustva može se riješiti tako da se određenoj skupini ljudi da mogućnost da se obrate stručnom savjetu kada je to potrebno. Ostali izazovi su složeniji… preuzak ili specifičan opseg može djelovati protiv regulatora u područjima tehnologije koja se brzo razvija. Neki regulatori (kao što je US Food and Drug Administration…) imaju namjerno velike ovlasti s namjerom da ih osiguraju u budućnosti ako se djelatna polja budu kretala u nepredviđenim smjerovima.”

Gore spomenute tvrtke i nebrojene slične njima ne posvećuju samo značajno vrijeme i financijska sredstva Svjetskom gospodarskom forumu nego  daju i milijune dolara kampanjama političara i njihovih stranaka, kao i lobistima koji pišu zakone koji ih reguliraju. Nismo ni sumnjali da je tome tako.

Naučeni smo vjerovati i volimo naivno vjerovati kako je svrha državne regulative zaštititi potrošače i javnost od podlih i opasnih poslovnih aktivnosti; a u nekim slučajevima, možda ona to zapravo i jest. Ali kada je i najučinkovitija, ona je tu da osigurava monopol. Ovo je stara igra. U SAD-u seže barem do vremena prvih transkontinentalnih željeznica. To se postiže propisima, koje su napisali sami industrijski lobisti, toliko skupi za provedbu da si samo najveće i politički utemeljene korporacije mogu priuštiti njihovu provedbu. Sva ostala konkurencija je isključena.

A što je sa situacijama u kojima će “mekši pristupi bolje funkcionirati”? Jedno javno-privatno partnerstvo koje ovdje treba istaknuti  je uvođenje cjepiva protiv COVID-a-19, osobito kada su u pitanju mandati za cjepivo. Nije bilo široko rasprostranjenih mandata koje je država provodila sve dok FDA nije odobrila upotrebu cjepiva Comirnaty od strane WEF-ova partnera Pfizera. Tko ima koristi od ovog brzog odobrenja? Pfizeru je to odlično došlo, to što je bila dostupna opcija “mekšeg pristupa”, kao i “širokih ovlaštenja”. U protivnom bi bilo potrebno puno više provjere sigurnosti i učinkovitosti njihova cjepiva. 

Važno je napomenuti da je trenutni odbor Pfizera i član WEF-a Scott Gottlieb, služio kao povjerenik FDA od 2017. do 2019. Ove vrste veza često se nazivaju “rotirajućim vratima”. Kada WEF govori o “mekšim pristupima” i kaže: “Moderno regulatorno tijelo nije autoritarno“, čini se da to znači da nije autoritarno prema interesima tvrtki s najvećim zakonodavnim i regulatornim utjecajem, dok može biti prilično autoritarno za bezbroj drugih, poput onih koji su cijepljeni protiv svoje volje u korist Pfizera.

U knjizi Klausa Schwaba iz 2018., „Oblikovanje četvrte industrijske revolucije“, on daje svoj popis želja za svijetom kojim dominiraju stvari kao što su AI, kvantno računarstvo i biotehnologija. Nekoliko citata demonstrira plan korupcije pod krinkom brige za dobrobit čovječanstva. Puno se može naučiti ako se čita između redaka koristeći povijest kao vodič:

“Sve tehnologije su političke.” …tehnologije su rješenja, proizvodi i implementacije koje se razvijaju kroz društvene procese, zamjenjuju ljude i institucije i u sebi sadrže čitav niz pretpostavki, vrijednosti i principa koji interno mogu (a to i čine) utjecati na moć, strukturu i status u društvu.“ (str.32)

„Činjenica da različite kulture i vrste vrijednosti ističu razlike u prioritetima ne bi trebala biti prepreka razmišljanju kroz pristup tehnologijama koji se temelji na vrijednostima. Naprotiv, što više razmišljamo, to ćemo bolje razumjeti koji su prioriteti ključni za društva i kako tehnologija utječe na te vrijednosti i kako posreduje te vrijednosti…“ (str. 35)

„Trenutni poremećaji tjeraju političke vođe da preispitaju paradigmu koja oblikuje odnose između pojedinca, društva i ekonomske aktivnosti. To uključuje razmatranje reformi za preoblikovanje društvenog ugovora između pojedinca i društva…“ (str.61)

„Moramo nastojati podijeliti prednosti ovog tehnološkog doba među svim građanima bez obzira na dob, prihod, rasu ili uvjerenja.“ (str. 64)

On se poziva na bijelu knjigu WEF-a:

U Bijeloj knjizi pod naslovom „Novi društveni savez“, Vijeće za vrijednosti Svjetskog ekonomskog foruma Globalne agende (2012. do 2014.) identificiralo je „široki konsenzus među religijama i filozofijama, među kulturama o nekim zajedničkim, ljudskim težnjama“ koje zajedno predstavljaju „moćni , ujedinjujući ideal” “cijenjenih pojedinaca, predanih jedni drugima i poštujući buduće generacije”. (str.35)

On citira „A New Social Covenant“ (WEF):

„Mnogi prethodni napori bili su usredotočeni na prava pojedinca—koja su bitna. Ali naš je fokus na onome što dugujemo jedni drugima—i unutar naroda i među narodima… Postoji velika kulturna raznolikost kada su u pitanju vrijednosti, ali postoji i široki konsenzus— kroz kulture, religije i filozofiju – o nekim zajedničkim, ljudskim težnjama, kao što je važnost zajedničkog dobra koje nadilazi individualne interese.“ (str. 35-36)

Ono što naslućujemo iz svega je to da članovi WEF-a ponašaju kao da oni jedini znaju što je dobro za ovaj svijet i kakav bi on trebao biti. Podrazumijeva se da ne bi samo svakome tko posjeduje znanje trebalo dopustiti da razvija nove tehnologije. Novu tehnologiju treba kontrolirati i držati u pravim rukama, jer bi u krivim rukama ta tehnologija bila uperena protiv čovječanstva.

No, eto, članovi WEF-a za sebe kažu kako su kvalificirani za utvrđivanje ispravnih „pretpostavki, vrijednosti i principa” te kako imaju ispravne centre „moći, strukture i statusa”, tvrdeći usput, što izravno, što neizravno, kako oni najbolje znaju koji su prioriteti kritični za društvo.

Prava pojedinaca su prepreka za krajnji rezultat članova WEF-a. Svima je potrebno ono što prodajemo, a mi ćemo koristiti poreze i novo tiskani novac vaših vlada kako bismo bili sigurni da ćete to dobiti.

Najjasniji i najzlokobniji dokaz da je “kapitalizam dionika” prevara je zagovaranje UBI-ja iliti univerzalnog temeljnog dohotka od strane Klausa Schwaba. U svom zagovaranju, Schwab sebe i aktivnosti WEF-a prikazuje kao vuka u janjećoj koži. U „Oblikovanju četvrte industrijske revolucije“, piše: (str.61)

„Trenutni poremećaji prisiljavaju političke lidere da preispitaju paradigmu koja oblikuje odnose između pojedinca, društva i ekonomske aktivnosti. To uključuje razmatranje reformi za preoblikovanje društvenog ugovora između pojedinca i društva.

Rasprava o univerzalnom temeljnom dohotku (UBI) jedan je primjer ovog razgovora… primarno opravdanje za UBI je socijalna pravda: kako prihod sve više ide prema zemlji, prirodnim resursima i intelektualnom vlasništvu – svi dijelovi društva su kolektivno bogatstvo – svi trebao imati skroman udio tog kolektivnog bogatstva u obliku bezuvjetnog temeljnog dohotka.“

Proces, kako kaže, prema kojem sve više prihoda ide prema “zemlji, prirodnim resursima i intelektualnom vlasništvu” očito je rezultat politike središnje banke. Ovdje je vrijedno spomenuti da su središnje banke karteli privatnih banaka koje nadzire vlada s monopolskim ovlastima za izdavanje valute “zakonskog plaćanja”.

Od 31 člana upravnog odbora WEF-a, 13 predstavlja bankarske interese visoke razine iz SAD-a, UK-a, EU-a, Kanade, Japana, Rusije i Kine. Deset od njih 13 drži ili je obnašalo visoke državne i središnje bankarske položaje u svojim zemljama i izvan njih. Osim toga, osam članova odbora WEF-a su rukovoditelji investicijskih društava na visokoj razini.

U inflatornom okruženju umjetno niskih kamatnih stopa i napuhane novčane mase, oni koji prvi dobiju novi novac brzo će ga upotrijebiti za umjetno licitiranje cijena imovine, koncentrirajući to bogatstvo u sve manje i manje ruku i učiniti gotovo nemogućim za obične ljudi da štede za budućnost. Članstvo i najvišu upravu WEF-a čine središnji i komercijalni bankari, koji stvaraju novi novac ni iz čega, i oni su ti koji imaju najveću sposobnost da ga posude i pretvore u imovinu poput “zemlje, prirodnih resursa i intelektualnog vlasništva”. Osim toga, mjehurići imovine stvoreni su politikom ovih aktera, dopuštajući im da otmu imovinu za sitne novce, uključujući kuće od pojedinaca koji će bankrotirati kada ti baloni konačno puknu. Vidjeli smo to 1999., 2008., a nedavno i s za vrijeme COVID zaključavanja.

Prema Schwabovoj viziji, prijevara središnjeg bankarstva treba otići do takve krajnosti da eliminira sposobnost ljudi da zarađuju za život, a UBI je neophodan kako bi stanovništvo bilo umireno i u skladu s programom.

Događaje iz 2008. godine može se povezati s incestuoznim odnosom između Kongresa, Trezora, Fed-a, najvećih svjetskih investicijskih banaka i Svjetskog ekonomskog foruma gledajući krizu uzrokovanu blokadom vlade 2020. i odgovorom vlade.

Od 2,2 trilijuna dolara namijenjenih za pomoć i ekonomsku sigurnost tijekom pandemije (CARES – Coronavirus Aid, Relief and Economic Security), Kongres je dodijelio 454 milijarde dolara programima hitnog kreditiranja Federalnih rezervi.

Investicijski div BlackRock … imenovan je jedinim upraviteljem za dva programa zajma: Primarno tržište Corporate Credit Facility (PMCCF) i Secondary Market Corporate Credit Facility (SMCCF). Ova dva su trebala osigurati pristup kreditima kako bi tvrtke mogle održavati poslovanje tijekom ekonomskog šoka kojeg su izazvala Covid zatvaranja.

BlackRock je povećao svoje bogatstvo nakon financijske krize 2008. godine u “exchange traded fondovima” (ETF-ovima). Do 2020. posjedovao je više od 800 fondova s imovinom od 1,9 bilijuna dolara pod upravljanjem i bio je broj jedan od “velike trojke” koji je do 2017. postao najveći dioničar “u gotovo 90% tvrtki S&P 500, uključujući Apple, Microsoft, ExxonMobil , General Electric i Coca-Cola.” Osim toga, “BlackRock posjeduje velike udjele u gotovo svakoj mega-banki i velikim medijima.”

SMCCF je počeo s radom 12. svibnja 2020. Od 30. svibnja, jedine kupnje izvršene u okviru mogućnosti pod upravom BlackRocka bili su ETF-ovi, uglavnom u vlasništvu samog BlackRocka. Između 14. i 20. svibnja, oko 1,58 milijardi dolara u ETF-ovima kupljeno je putem…SMCCF-a, od čega je 746 milijuna dolara ili oko 47% došlo od BlackRock ETF-ova. BlackRock je koristio svoju poziciju jedinog upravitelja SMCCF-a za kupnju ETF-ova u ime Fed-a u vlasništvu samog BlackRocka. Time je BlackRock dobio zlatnu priliku za samoupravljanje.

Priča završava sama od sebe kada shvatimo da predsjednik i izvršni direktor BlackRocka Larry Fink također sjedi u odboru povjerenika Svjetskog ekonomskog foruma.

Kada se Klaus Schwab zalaže za UBI, to nije iz brige za socijalnu pravdu. To je zato što je očito središnje bankarstvo prijevara koja se proteže tako daleko, do potpunog osiromašenja pojedinaca. S obzirom na to da pojedinci bivaju potpuno osiromašeni, to sprječava počinitelja da nastavi s provođenjem svoje prijevare. Stoga, ako bankari ne vrate nekoliko mrvica od onoga što su ukrali, moglo bi doći do društvenih nemira do kojih će sigurno doći i koji će označiti kraj zabave samoizabrane elite. Kada narod osjeti da je do kraja obespravljen i te kako će se pobuniti.

Po svemu onome što Klaus Schwab čini sa svojim Svjetskim ekonomskim forumom, mogli bismo reći kako slijedi stope ljudi kao što su Eugen Schwab, Henry Kissinger i Hermann Abs, želeći ih nadmašiti  svojim megalomanskim planovima.

Koncept po kojem ljudi neće posjedovati ništa i neće imati pravo na privatnost zasigurno nije recept za sreću. Tko može vjerovati takvim lažnim obećanjima o blagostanju u neimaštini i ovisnosti o jedinstvenom dohotku? Život ne može biti bolji, zar ne??

Potencijalna potreba za UBI-jem simptom je financijskog sustava dizajniranog za prikriveno izvlačenje bogatstva i resursa iz stanovništva u cjelini i posljedično potiče ovisnost o njemu. Takva razina ovisnosti o samom životu nužno rezultira sve većom kontrolom ponašanja i kretanja pojedinaca. Zar smo sumnjali? Tehnologija je tu da pripomogne u provođenju tih paklenih planova.

Nigdje to nije sažetije ilustrirano nego u članku Svjetskog ekonomskog foruma iz 2016. godine pod naslovom „Dobrodošli u 2030. Ne posjedujem ništa, nemam privatnost i život nikad nije bio bolji“, a napisala ga je danska zastupnica Ida Auken. U njemu ona predstavlja urbanu budućnost u kojoj se sva dobra pružaju kao usluge koje za vas biraju AI algoritmi na temelju vaših prijašnjih izbora, izbora koji nisu vaš privatni posao već podaci koji pripadaju AI oblaku. (A tko je vlasnik AI oblaka? Ne znamo.)

U njoj se žali kako su joj “…najveća briga svi ljudi koji ne žive u našem gradu… Oni koji su se uznemirili političkim sustavom i okrenuli protiv njega. Žive drugačijim životom…u praznim i napuštenim kućama u malim selima iz 19. stoljeća.”

Čini se da govori da će politički neistomišljenici biti zatvoreni u getoima, ali zatim nastavlja: “…Nemam pravu privatnost. Ne mogu ići nekamo i ne biti registrirana. Znam da je negdje zabilježeno sve što radim, mislim i sanjam. Samo se nadam da to nitko neće iskoristiti protiv mene.”

“Samo se nadam da to nitko neće iskoristiti protiv mene?” Ona ni ne nagovještava što bi mogla učiniti (ako išta), ako to netko upotrijebi protiv nje ili tko bi to mogao biti. Znamo da će netko posjedovati vrlo naprednu verziju Totalne informacijske svjesnosti i biti dio klase ljudi koji posjeduju sve, a njoj neće pripadati ništa. Pretpostavimo kako ona nema nikakvu agenciju, kako nema moć, pa je jedino što joj preostaje – utopijsko postojanje ribnjaka ili geto. Ipak, ona nastavlja: “Sve u svemu, to je dobar život.” Za koga dobar život? Imajmo na umu, ona je zastupnica zapadnoeuropske zemlje, pa je stoga svakako “dionik” ili eventualno doslovni dioničar u kolaču “posjedujte sve”. Dakle, sigurno, za Aukena i nekoliko sretnika, “Život nikad nije bio bolji”. A, što je s ostalim ljudima kojima će život biti jako težak? Licemjerno je takvo što napisati i predstavljati sebe ugroženim, a znati da to nisi, niti ćeš ikada biti.

Na godišnjem sastanku WEF-a u Davosu u siječnju 2020. godine, futurist-povjesničar Yuval Noah Harari održao je vrlo znakovit govor:

„Gestapo, KGB, “životinje koje se mogu hakirati”, “naviknite se na ideju”! Čini se kao da su to naši novi izbori, a nama se govori da izaberemo “iskorišteno”. Čini se da je Exploited pravi izbor prema Idi Auken. Dakle, što će se dogoditi s onima koji su jednostavno neiskorišteni? Ti “beskorisni” ljudi su oni za koje je Auken toliko zabrinuta, koji ne žive u “našem gradu”, koji žive u “praznim i napuštenim kućama u malim selima iz 19. stoljeća”. Stoga se postavlja pitanje: Kome su beskorisni? Za što? To su ljudi beskorisni onima koji posjeduju i kontroliraju novu tehnologiju koja je navodno “beskorisne ljude” ostavila bez posla i ovisne o UBI-u. I beskorisni su onima koji kontroliraju parazitski financijski sustav koji je vjerojatno puno odgovorniji za to isto. Ali što je s osjećajem bekorisnosti između njih? Hoće li se beskorisni ljudi tako osjećati jedni prema drugima? Hoće li se svi oni smatrati beskorisnima? Neće li početi raditi ono što su ljudi oduvijek činili, tj. koristiti sposobnosti koje imaju u svoju korist i razmijeniti rezultate toga s drugima koji rade isto? Drugim riječima, ako ostane sama, beskorisna klasa bi izgradila zajednice, izgradila ekonomiju i u određenoj ili drugoj mjeri počela stvarati bogatstvo.

Hoće li to biti prihvatljivo za “sve moćniju elitu”? Je li realno očekivati da “beskorisni” ljudi ostanu sami? Jesu li Indijanci ostali sami? Jesu li Afroamerikanci koji su ušli u zatvorski industrijski kompleks kroz rat protiv droga bili ostavljeni sami? Ako je povijest neki pokazatelj i Hararijeva budućnost se ostvari, “beskorisna klasa” će se smatrati prijetnjom. Prijetnja će vjerojatno biti u obliku njihovog masivnog odlijeva na “mainstream” gospodarstvo u obliku UBI-a. Ako je Klaus u pravu i “oko 47% ukupne zaposlenosti u SAD-u je u opasnosti”, koliki je taj odljev? Prevelik po ičijem računanju, ali svakako prevelik za one koji posjeduju “sve” iz čega bi se to moralo isušiti.“

Žrtveno janje

Jedna stvar koju Harari ne rješava je žrtveno janje. Ovo je taktika koja je već bila korištena kroz povijest, uključujući nacističko doba za podjelu i kontrolu stanovništva. Takva bi taktika bila vrlo korisna za klasu ‘posjedovati sve’ koja treba kontrolirati klasu ‘posjedovati ništa’. Govoreći o siječnju 2020., “pandemija necijepljenih” još nije bila toliko aktualna. No, žrtveni jarac necijepljenih je nešto što sada već možemo jasno vidjeti. Osnovni uvjet za obrazovanje i zapošljavanje među “sve moćnijom elitom” bit će cijepljenje protiv COVID-a. S druge strane, beskorisnu klasu činit će i cijepljeni i necijepljeni pojedinci. Učinkovito sredstvo za kontrolu beskorisne klase bilo bi njihovo međusobno suprotstavljanje, što se već naveliko događa. Dakle, sve ide po planu. Ljudi reagiraju na način na koji se od njih i očekuje od strane elite.

Klaus Schwab je cijelu svoju karijeru posvetio ne tome da radi ono što je Eugen radio, nego tome da bude broker i PR čovjek za nebrojene ljude poput Eugena Schwaba u javno-privatnim partnerstvima diljem svijeta. Jasno je da je Eugen Schwab imao veliki utjecaj na Klausa. S obzirom na vrstu retorike koju čujemo od WEF-a i samog Klausa, uznemirujuće je prisjetiti se da je politički establišment kojem je Eugen služio imao konačno rješenje za klasu „drugačijih“, „drugih“, „nepodobnih“ ili „njih“. S pravom se bojimo budućnosti i svega onog što bi se moglo dogoditi da nas podsjeti na mračnu prošlost u kojoj je živio i djelovao Eugen Schwab – samo zato jer je to bilo vrijeme u kojem je živio, pa bi ga to moglo donekle opravdati i amnestirati.

Pitamo se – je li to ono što stvarno danas gledamo, još jedan holokaust? Postepeno pretvaranje jednog dijela stanovništva u građane drugog reda? Pretpostavljam da je sve moguće, ali i nakon svega navedenog tu mogućnost je teško zamisliti kao realan ishod. No, s obzirom na krhkost financijskog sustava na kojem je izgrađeno sve što je WEF, potpuna implozija svemogućeg dolara (digitalnog ili drugog) čini se vjerojatnijom. To bi jednostavno nastalo kao rezultat socijalističkog pokušaja da se podupre 47% mrtvog tereta ‘beskorisne’ klase. U stvari, u sadašnjim uvjetima to bi se moglo dogoditi prije nego što se ozbiljno pokuša formiranje takve klase.

U gospodarstvu nove industrije imaju mnogo igrača i konkurenata. Kako industrije sazrijevaju, one imaju tendenciju konsolidacije jer se slabiji konkurenti potiskuju ili spajaju. Zatim, kako se tehnologija i potrebe potrošača mijenjaju, razvijaju se čitave nove industrije, a čitave druge industrije nestaju ili umiru.

Industrija ostaje sve dok postoji jedan političar koji se bavi najjednostavnijom korupcijom poput mita. Danas vidimo kontinuiranu globalnu konsolidaciju “industrije cijepanja”. Ova konsolidacija i nastavak organizacije na visokoj razini sama je svrha Svjetskog ekonomskog foruma. Poput sindikata organiziranog kriminala. Osim što zločine ove skupine počine ili uz blagoslov najmoćnijih vlada na svijetu, uz najveće bankare na svijetu, za koje se čini da imaju te vlade tamo gdje ih žele.

Ova faza konsolidacije uključuje kontrolu i tjeranje ljudi da konzumiraju sve više i više od sve manjeg i manjeg broja odobrenih dobavljača roba i usluga. Jedno je sigurno – svijet kakav smo poznavali na svome je zalazu. Upravo se resetira. Hoćemo li uzeti stvar u svoje ruke i dati svoj doprinos tom resetiranju ili dozvoliti da to čine ljudi koji gledaju isključivo svoje interese?

Izvori: The Liberty Beacon,; Alkricher.com / Steve Cook; The Paradise

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp