Elia Pekica Pagon – Dok slavimo Dan Državnosti, jesmo li svjesni da u „našoj“ Hrvatskoj više ništa nije naše?


Hoćemo li ikada doživjeti Hrvatsku kakvu smo sanjali i u kojoj smo kao djeca imali osmijeh na licu? Hoćemo li ikada živjeti u državi u kojoj svatko ima pravo na osmijeh? Hoćemo li ikada dočekati jutarnji pjev ptica u okruženju bez korupcije i kriminala? Hoćemo li ikada živjeti u Hrvatskoj bez ljudi koji žive od rupa u zakonima i onih koji žive od lažnih povlastica na račun svih ostalih ljudi koji su primorani osjećati se u svojoj državi kao nepozvani gosti kod neljubaznog domaćina umjesto da se svi osjećamo onako kako bismo se morali osjećati – kao svoji na svome?

Danas Dan Državnosti ponajviše slave državni dužnosnici, dok narod ne zna što će sutra jesti. Kada smo stekli neovisnost, najprije smo se radovali tome što – imamo Hrvatsku. Nakon toga, kako je vrijeme odmicalo, počinjali smo se pitati – tko to ima Hrvatsku, jer se iskristaliziralo da je imaju oni koji je promatraju kao plijen, a ne kao domovinu sviju nas.

Danas možemo reći kako imamo Dan državnosti. No, imamo li državu u pravom smislu te riječi? Mnogi bi rekli da nemamo. Ivan Kranjc je, primjerice u svom komentaru na moju objavu na Facebooku povodom Dana Državnosti napisao: „Danas slave samo oni koji uništavaju ono što je trebalo biti prava i pravna država za koju su mnogi poginuli, vjerujući u ideale. A ovi drugi su na njihovim grobovima stvorili svoju bogatu sadašnjost.“

Neka se nikada ne zaboravi žrtva naših heroja koji su položili svoje živote na oltaru domovine. Sanjali su bolju Hrvatsku od ove u kojoj živimo, to je sigurno. Pokoj im vječni i vječna slava.

Matija Varga komentirao je moju objavu sljedećim riječima: „Hrvatska je danas, nažalost, samo mrtvo slovo na papiru. Većina ljudi zadovoljila se činjenicom da im je dozvoljeno mahanje zastavom za vrijeme intoniranja himne i ne brine ih niti najmanje što ništa u toj državi više nije naše. Tako da je Dan Državnosti izgubio svaki svoj smisao.“

Kako je tužno bilo svjedočiti ratnom profiterstvu i sramotnoj pretvorbi i privatizaciji koje su iznjedrile tisuće tzv. tihih žrtava. Oni koji profitiraju na tuđoj muci ne mogu očekivati sreću. Malom je čovjeku u Lijepoj Našoj oduzeto pravo na sreću i osmijeh. I ta agonija ne prestaje. No, nadajmo se boljim danima, koliko god se činilo uzaludnim.

Dosta je ljudi pesimistično po pitanju naše suverenosti, što je potpuno razumljivo, s obzirom na situaciju.

No, ima i optimizma. Još nije nestao. Darko Štefanac na moje je pitanje – hoćemo li doživjeti bolju Hrvatsku, u svom komentaru bio optimističan: „Hoćemo Elia, hoćemo! Svjetlost, Ljubav i Dobrota uvijek, na kraju, nadvladaju Tamu, Mržnju i Zlo. Samo jedna mala svjećica u ogromnoj dvorani u kojoj vlada mrak, briše mrak i donosi Svjetlo. Koliko takvih svjećica u Lijepoj Našoj ima? Puno! I tvoja je jedna koja svijetli! I svi ljudi ovdje, koji umjesto da oko sebe vide samo mrak, trebaju upaliti svjećicu svog srca. I, dok je srca, bit će i Kroacije”

Možda zvuči kao utopija, pogotovo kada vidimo koliko se ljudi vole dijeliti, no – zajedništvo u ljubavi puno je ugodnije od bilo kakvih podjela. I, naša zajednička vjera u dobro. Kad samo pomislim na to kako bi nam moglo biti lijepo…

Danas nam ostaje još samo nacionalna ikonografija kao tužna slika minulih snova. Od zastave i grba doista nemamo ništa ako nemamo sređeno društvo i ako imamo toliko obespravljenih ljudi s jedne strane i toliko neutemeljeno privilegiranih ljudi s one druge strane, a pogotovo još kada vidimo kakvi lopovi se danas hvataju te iste zastave za koju su mnogi položili svoje živote sanjajući zemlju iz snova kakva je Hrvatska mogla biti, na srce nam sjedne sjeta. Eto – danas imamo to što imamo. Prevarili su nas. Suverenosti nema. Imamo samo goli život. No, i to je puno. I za taj se život moramo boriti iz dana u dan. Što drugo nam preostaje?

A, naši snovi ostaju u nama. Snovi o svijetu punom ljubavi. Nitko nam ne brani da se nastavimo nadati boljim danima u kojima će naše zajedništvo biti jače od svih podjela.

Hoćemo li ikada omirisati zoru bez nepotizma, bez naših i vaših, lijevih i desnih, cijepljenih i necijepljenih? Hoćemo li ikada više osjetiti istinsko zajedništvo pod istim stijegom ili ćemo nastaviti ići putem otuđenja? Živjela nam, živjela…zora koja ne dolazi…i neće doći ako joj ne pomognemo. Hrvatska, to smo svi mi, a ne samo oni koji misle da ona pripada samo njima…

Sretan vam Dan Državnosti!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp