Elia Pekica Pagon – Ni pandemije, ni ratovi nisu slučajnosti, svi ćemo biti žrtve tih kriza


Zar smo mislili da će nas ova nova kriza zaobići? Zar smo mislili da se sve ovo što se događa u svijetu događa nekom drugom i da svi mi nismo dio tog svijeta? Ne, ovo što se događa, događa se svima nama i svi ćemo osjetiti posljedice sukoba u Ukrajini, kao što smo osjetili posljedice pandemije. Ovdje poglavito mislim na ekonomske posljedice, jer one su u pozadini svih kriza. Cijene će ići u nebo i svi ćemo to osjetiti. Još k tome dolazi i euro, što će dodatno destabilizirati naše već ionako osiromašene građane iz kategorije malih, običnih ljudi, jer one koji sebe smatraju velikima ionako sve krize zaobilaze.

Referendumi su očito nemogući i ne pita nas se za mišljenje o bilo čemu. To je ta demokracija o kojoj su pričali… Sve što mislimo možemo uistinu samo misliti, to nam ni u čemu neće pomoći. Sve to ostaju samo naše misli. Možemo i biti svjesni svega što se događa, ali što možemo po tom pitanju učiniti? Baš ništa. Nažalost. Sloboda govora se zatire, istina je zabranjena, cenzura nikad nije bila rigoroznija i pokvarenija. Uz sve to, svaki dan u trgovini ostavljamo sve više novaca za osnovne životne potrepštine.

Zbog poskupljenja energenata inflacija je u zoni eura u svibnju dosegla najvišu razinu od uvođenja eura. Roba i usluge u svibnju su koštale prosječno 8,1 posto više nego prije godinu dana, kako je u utorak priopćio europski ured za statistiku – Eurostat. Stopa inflacije je tako četiri puta veća nego što je bio zacrtani cilj Europske središnje banke (ESB) koja teži inflaciji od dva posto kao optimalnoj. U ožujku i travnju je poskupljenje u zoni eura iznosilo prosječno 7,4 posto.

Da. Sve što se u svijetu događa, događa se svima nama. Rat u Ukrajini i rigorozne mjere protiv korone u Kini utjecali su na poskupljenje brojnih proizvoda koje svi koristimo. Od ljeta 2021. godine poskupljenje se konstantno pojačavalo, pri čemu je već u posljednje vrijeme bila dosegnuta rekordna razina.

Zanimljivo će biti promatrati kako će ljudi reagirati na nove društvene razlike do kojih će neminovno doći. Solidarnosti u društvu nema. Ravnopravnosti još manje. Što mi imamo od toga da smo ušli u EU i NATO? Osjećaj da smo dio Zapada? Što? Sada će još doći i euro, a cijene će i dalje rasti. Rat u Ukrajini još će neko vrijeme služiti kao izgovor za daljnje osiromašivanje građana i uništavanje ljudi. Svi ćemo biti žrtve toga sukoba. Svi ćemo ispaštati, a da ni sami ne znamo zbog i u ime čega. Sve u svemu – jad i bijeda. Loša predstava još lošijih režisera. Ako se ovako nastavi, nećemo se usuditi sjesti u naše automobile, kupovat ćemo voće na komad, a ne na kile, a sljedeću ćemo zimu dočekati u jaknama i puloverima, jer se nećemo usuditi upaliti grijanje.

Političari su svojim ideološkim prepucavanjima dali svoj veliki doprinos razaranju našeg društva, a usporedo s tim sustavno se radilo na tome da bogati postaju još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Bogaćenje bogatih i osiromašivanje siromašnih uspješno se i dalje provodi. Stvari se ne miču na bolje. Naprotiv. Svakim je danom sve gore i gore. Osim ustaljenih ideoloških podjela, tu su nove pandemijske podjele, kao i one koje se tiču sukoba u Ukrajini. Ljudi kao da su jedva dočekali neko osvježenje u smislu prokazivanja jedni drugih.

Nakon korona virusa, tu su sada majmunske boginje o kojima moramo slušati neke nove priče i teorije, a o najavama novih valova korona virusa i novih pandemija da ne govorimo. Cijepljenje je još uvijek tu, kao sada već globalno pitanje, odnosno uvjet za normalno funkcioniranje u budućnosti, ako kojim slučajem prođe taj famozni sporazum o pandemijama Svjetske zdravstvene organizacije koja bi u budućnosti trebala biti krovna organizacija za globalno zdravlje i donositi odluke bez potrebe konzultiranja država članica protiv čega su neke zemlje već sada s pravom ustale, iz straha od gubitka ono malo suverenosti što je još imaju. Sve bi to bilo drugačije kada bi države vodili državnici koji prvenstveno gledaju interese svojih građana i kojima su njihovi građani na prvome mjestu.

O ratu u Ukrajini teško je nešto pametno reći. Koji glupi i nepotrebni sukob je taj i svaki drugi rat. Kome to treba? Kome uopće trebaju ratovi osim onima koji od njih profitiraju? Kome trebaju ratovi? To se pitajmo. I, zbog čega se sve to uopće događa? S kojim ciljem? Zar u današnje vrijeme? Novi ratovi? Nove žrtve? Nove izbjeglice? Čemu sve to? Kakva je to lakrdija? Koliko dugo globalni moćnici misle još održavati taj orkestrirani sukob na životu? Baš me zanima. Jer, da se hoće, tome se može stati na kraj u trenu. Zašto se to onda ne učini? Zato što nekome odgovara da cijene nezaustavljivo rastu i da se kriza sve više produbljava. Koja je to sramota za cijeli svijet.

Gade mi se ti moćnici koji o svemu tome odlučuju, igrajući se svijetom kao šahovskom pločom. Moćnici su ti koji donose odluke o svim tim krizama za koje se poslije tobože nalaze neka rješenja, a rješenja, naravno – uvijek imaju samo oni. Imali smo i mi rat u najboljim godinama moje generacije. Ljudi su i tada nažalost ginuli. Koliki su životi zauvijek izgubljeni. A, pitajmo se – zbog čega? Zar za ovakvo korumpirano društvo kakvo imamo danas? Za to sigurno ne.

Gospodo moćnici, ne trebaju nam ni vaše pandemije, ni vaši ratovi. Imamo pametnijeg posla. Dosta nam je svih mogućih kriza. Želimo normalan život, bez novih neugodnih iznenađenja. Život je prekratak i predragocjen da bismo gubili vrijeme na sve ono što nam vi nudite.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp