U životu nam može biti teško iz jednog najčešćeg razloga: vučemo “teret” iz prošlosti. Uglavnom je to emocionalni teret kao što su razočaranje, neopraštanje, povrijeđenost… Na temelju vlastite neriješenosti i neotpuštanja, stavljamo u to ozračje i ovu sadašnjost.

Sposobnost otpustiti sve što je bilo jest umijeće koje se uči. (Tu sposobnost smo dobili rođenjem i koristili se njome dok smo bili djeca. A onda smo počeli skupljati.) Postoji i zanimljiv moment u tom učenju: onaj tren kad u potpunosti prihvatimo odgovornost nad svojim životom. Shvatiti da smo kreatori svog života znači biti odgovoran.

Svaka odgovorna osoba postaje svjesna svoje snage. Svoje volje. Svojih odluka. Nije samo dovoljno znati što želimo. Potrebno je i osvijestiti ono što ne želimo. Odluka da ne pristajemo na manje od onog što želimo je često i usamljenički put na kojem ćemo čuti puno prigovora i loših procjenjivanja od strane dobronamjernika.

To je ujedno i vježbanje kako ne izgubiti sebe, svoje snove i vizije. Praksa je ova: sadašnjost uvijek pruža mnogo mogućnosti i prilika. Ono što nas sprječava da izaberemo najbolju priliku jest prošlost, tj. one emocije koje nismo otpustili. Strah. Strah od gubitka, nesposobnosti, strah od krivih odluka ili poteza…

Prilike, situacije i ljudi “nanjuše” strah. Kao psi. U konačnici, to i nije u nekoj zloj namjeri da nas unište ili degradiraju, iako ima i toga. To je najčešće pokazatelj tereta kojeg nosimo iz prošlosti i kojeg se moramo riješiti unutar sebe.

Zanimljivo je da samo fizičke radnje kao što su verbalno odbijanje ili fizičko udaljavanje, nisu dovoljne. Stvari će se ponavljati sve dok nismo riješili unutar sebe. Tu je korijen, tu je temelj daljnjih zbivanja u našem životu.

Rješavajući svoj unutarnji svijet, dobivamo priliku i u vidljivom svijetu. “Kako na nebu, tako i na zemlji…” Naš unutarnji svijet jest Nebo. Tu se formira odnos sa samim sobom i sa Stvoriteljem. Zemlja je vanjski svijet. Svijet manifestacije. Pokazatelj onoga u nama. Zrcalna slika.

Kad shvatimo da je ponašanje ljudi oko nas manifestacija našeg odnosa sa samim sobom i kad to stvarno prihvatimo, mnogo toga nam postaje jasnije. Prošlost ne postoji zato da bismo je “vukli” za sobom kao teret, već je ona mnoštvo lekcija kroz koje saznajemo gdje smo mi. Tko smo mi.

Zahvalnost prema vlastitoj prošlosti donosi rasterećenje od nje. Oprost sebi, a tako i drugima, nas oslobađa ponavljanja situacija i pojave onih istih ili sličnih ljudi i odnosa s njima.

Želimo bolje, zar ne?

Sve više uviđam da su najbolji lagani odnosi, u kojima se ne stvaraju velike i teške emocije. Jer one postaju zavisnost koje se teško riješiti. Ne treba ništa od drugih očekivati. Previše se bavimo drugim ljudima i ne ostaje nam puno vremena za bavljenje samima sobom. A to je najvažniji “posao” na svijetu. Promatrati sebe i kako se naš unutarnji svijet ispoljava na van. Dovoljno posla za sto života, a ne samo za ovaj tren od rođenja do smrti. I nemamo vremena za prošlost. Ona je svoju dozvoljenu količinu vremena već uzela i potrošila.