Marina Papec – O odnosima – za čim to zapravo čeznemo i zašto to tako rijetko pronalazimo?


Odnosi su živa bića – napisala sam mnogo puta. Oni imaju svoju dinamiku, dubinu, ritam, nijanse, svoje potrebe, čežnje, faze kretanja i mirovanja, rasta ili stagniranja. Da bi odnosi bili živi, prožeti iskrom života, a što je nužno za njihovu kvalitetu, trajanje, rast te ispunjenost i napredak onih koji ih sačinjavaju, potrebna je određena razina razumijevanja sebe, drugih bića i samog života.

U okviru nekih umnih obrazaca, vrlo vjerojatno će nam reći da su za kvalitetan odnos potrebni trud, odricanje, kompromisi i slično. No, ako živimo iz duha, a ne programa i umnih obrazaca, a što je tada život vrijedan življenja, zaći ćemo u više sfere svijesti gdje ćemo spoznati da su trud, odricanje i kompromisi samo programi uma koji će neki odnos možda učiniti prividno stabilnim, no ne i istinski kvalitetnim i ispunjavajućim.

U nutrini će i dalje vladati zatvorenost, izostanak prave ljubavi, slobode, lepršavosti, stvarnog razumijevanja, ispunjenosti i svetosti. To je stoga što se kvaliteta nekog odnosa mjeri dubinom, rastom, predanošću, služenjem iz duha i dubokom ljubavlju, a što nema veze s kompromisima, odricanjem i trudom u klasičnom ljudskom smislu.

Kad je neki odnos doista dubok i otvoren, kad počiva prije svega na unutarnjim vrijednostima koje je katkad teško objasniti ljudskim jezikom, a koje se potom preslikavaju na van i zrcale u onome koji ih prepoznaje, ne postoje nikakvi posebni dogovori i pregovori koje čovjek naziva kompromisima.

Ne postoji ni trud, a najmanje odricanje od sebe i života u ime nekog umom zamišljenog ideala. U takvim se odnosima na neki način sve odvija samo od sebe. Duše se najdublje razumiju i prožimaju, njihova putanja ima slični put, razvijaju se sličnim tempom, imaju slično polje interesa, a okolnosti oko njih se usklađuju s njima. To ne znači da ponekad nema nekih životnih izazova, no oni im pristupaju s prihvaćanjem i zajedničkom energijom što uvelike utječe na njihovo rješavanje i otpuštanje.

Velika većina ljudi odnose svodi na nekoliko kategorija i unutar njih podrazumijeva određena pravila. Ta su pravila stoljećima definirana pa je velikom broju ljudi potpuno nezamislivo funkcionirati izvan njih i pojmiti neku drugačiju prirodu odnosa.

Tako će pod odnose svrstati partnerski odnos koji u tom slučaju obično podrazumijeva osobu s kojom živimo, dijelimo obveze, imamo djecu, provodimo većinski dio slobodnog vremena, dogovaramo neke obiteljske ili investicijske projekte i drugo.

Prijateljski će odnos za njih obično podrazumijevati neku osobu s kojom dijelimo neke određene životne trenutke, najčešće uz povremena druženja na zajedničkom piću ili nekoj aktivnosti, s manjom ili većom dozom povjerenja, uslijed čega dijelimo s tom osobom opet manje ili više povjerljivih ili intimnih informacija.

Rodbinski odnosi imaju svoju dinamiku, vezanu najčešće uz obiteljska okupljanja, blagdane i slično i ne podliježu nekoj većoj intimnosti, osim ponekad oni između djece i roditelja. Uz to su tu još poslovni odnosi i površni odnosi s poznanicima, vezani uz aktivnosti koje obilježavaju naš život. Tako roditelji male djece mogu imati poznanički odnos s drugim roditeljima iz odgojne skupine njihovog djeteta, vlasnici pasa takve odnose s drugim vlasnicima pasa u šetnji i slično.

Sve to može sačinjavati naš život i možemo se uvjeriti da je dovoljno za ispunjenje. No, da bi čovjek doista spoznao duboke, ispunjavajuće odnose u kojima doživljava istinsku povezanost sa svojim bićem i bićem druge osobe, treba si prije svega dopustiti izlazak iz uma i definicija koje odnose svode samo na gore navedene odnose.

Za to je potrebna mudrost, poznavanje polja ljubavi, svijest, a koji put i hrabrost. U radu s ljudima najčešće spoznajem kako im nedostaju ispunjavajući odnosi. Velika većina ljudi nikada u svom životu nije osjetila istinsko razumijevanje i bezuvjetno prihvaćanje od nekog bića iako mnogi od njih na van pokazuju život u odnosima koji mogu djelovati skladno.

Velika većina ljudi duboko potiskuje polje svojih emocija, svoje unutarnje svjetove, čežnje i to tko su uistinu jer nikada s druge strane nisu osjetili istinsku podršku i poziv da se otvore. Kada bismo o tome upitali ljude koji oko njih žive, oni bi vrlo vjerojatno ostali zaprepašteni, ako ne i duboko uvrijeđeni tom informacijom jer bi bili sigurni kako znaju sve o svom partneru, djetetu ili nekoj drugoj bliskoj osobi, a ako i nije tako, da su oduvijek željeli da se ovaj otvori.

No, za otvaranje i istinsku bliskost nije s druge strane dovoljna samo želja. Da bi nam se netko u odnosu zaista otvorio i pokazao nam svoje najdublje dijelove, potrebno je da smo i mi potpuno otvoreni prema sebi i prema životu.

Jedino potpuna iskrenost sa sobom, potpuna i duboka autentičnost podiže našu svijest i uvodi nas u polje ljubavi koje drugoj strani šalje intuitivni poziv da nam priđe sasvim blizu, smjesti se udobno pokraj našeg srca i ondje nam se otvori.

Dok god to nismo u stanju, dok god sami nosimo neku od uloga, prikrivamo svoje stvarno biće, ne poznajemo sebe, nešto potiskujemo i drugo, naši će odnosi ostati na umnoj razini i neće podrazumijevati pravu bliskost, duboko otvaranje i povezanost za kakvom naša duša čezne.

Za mene osobno postoji beskrajno mnogo kategorija odnosa. One nisu definirane pravilima ni floskulama koje sam gore navela, a njihov je jedini vodič prava i duboka ljubav. Takvi me odnosi prate godinama, prikaz su najdubljeg obilja i duboko transformiraju drugu stranu, mene i sam život.

Drugim ih je ljudima katkad teško objasniti jer im njihovi programi otežavaju razumijevanje takvih dimenzija i često stavljaju pod sumnju neke vrijednosti u odnosu na druge okolnosti.

Njihov je um navikao na pravila u odnosima i jednodimenzionalno poimanje stvari te nemaju razumijevanje dubljih razina života pa s njima ni ne komuniciram o tome.

Svojedobno mi je usred noći došla poruka jednog dragog prijatelja s kojim imam godinama odnos na nivou duše. Trznula sam se iz sna, čuvši tihi zvuk poruke koji inače obično ne čujem dok spavam. Pisalo je samo “Mogu li te molim te nazvati?”. Znala sam da je nešto hitno jer mi se inače nikada ne bi javio u to doba. Ustala sam i išuljala se u kupaonicu da ne probudim svoje i odmah ga nazvala.

Plakao je kao malo dijete i od suza isprva nije mogao govoriti, a zatim sam kroz plač uspjela razabrati da mu je upravo umro otac. Pokušala sam mu biti podrška u tom trenutku koliko sam mogla, a zatim sam ga pitala je li sam kod kuće. Nije bio sam. Njegovi članovi obitelji su spavali, no pred njima nije mogao izraziti tu emociju velike tuge jer nije na to navikao. Izražavanje emocija nije bilo u opisu njegovih ostalih odnosa. Ondje je preuzeo ulogu čovjeka koji ne plače, koji je čvrst kao stijena i koji ne zalazi u polje dubljih emocija da je čak i u ovoj situaciji po navici odlučio tako postupiti, no kako je bila previše bolna, nije ipak mogao izdržati da je ne podijeli tog trena sa mnom jer se jedino tu osjetio dovoljno sigurnim i slobodnim da to može.

Moji su odnosi oduvijek bili prožeti dubinom, velikom otvorenošću i jednom gotovo nadnaravnom bliskošću koja se nekome tko takve odnose ne poznaje može učiniti neshvatljivom, no i mene je konkretno ova situacija tada zatekla i na jedan način ražalostila. Navela me da se zapitam u kakvim to odnosima velika većina nas živi.

Gdje je tu stvarna i duboka bliskost? Onaj osjećaj najčišće povezanosti uslijed koje možemo, ali i prije svega želimo, odnosno imamo potrebu iz duše drugoj osobi pokazati sve naše odaje?

Bez tog dijela za mene odnos nema smisla.

Duboki odnosi koji jamče ispunjenost, traže iskrenost i krajnje ogoljavanje na svim nivoima. Ponekad nije potrebno sve ni provoditi kroz riječi. To se osjeti u pogledu, u energiji, u načinu na koji dodirujemo tu osobu, načinu na koji nas zagrli, u boji glasa kojom nam se obraća i mnogim neverbalnim segmentima.

Kada se pak radi o verbalnoj komunikaciji, ona je pritom jasna, nedvosmislena, protočna i iskrena. Nema potiskivanja emocija, sjećanja niti uvjerenja. To ne znači da u vidu informacije trebamo drugome iznijeti baš svaki detalj nečega, posebice ako ga ne zanima ili ako bismo ga time nepotrebno opteretili, a isto ne bi služilo nekoj višoj svrsi, no u energiji i emociji je potrebno potpuno sveprožimanje.

Svatko u sebi čezne za barem jednim dubokim odnosom u kojem u potpunosti može biti to što jest, slobodan, spontan, opušten i protočan, u kojem ga druga strana verbalno, neverbalno, energetski, emotivno i na sve druge načine potpuno razumije i daje mu osjećaj povezanosti sa samim sobom, a time i sa svim drugim.

Da bi takvih odnosa bilo što više i da bi ovaj svijet evoluirao u tom smjeru, potrebno je pisati i govoriti o ovim temama, upoznavati svijet s ovakvim odnosima i općenito mijenjati stare i krute obrasce koji odnose svode uglavnom samo na formu i njome se zadovoljavaju, dok istodobno svijetom hoda more zatvorenih, otuđenih i neispunjenih bića. Odnosi su živa bića.

Dok god ne spoznamo sami sebe i ne povežemo se sa sobom, nećemo se moći povezati ni s drugima. Tada ćemo se držati formi i pravila te razvijati manje ili više manipulativne obrasce kako bismo održavali odnose na životu. Istinski, duboki odnos održava samo i jedino čista ljubav.

Ona je jedini kriterij, jedini pokazatelj, jedina nit vodilja. Ljubav ne postavlja uvjete. Ona grli, tješi, ljubi, razumije, raduje, ispunjava, prihvaća, otvara, iscjeljuje, potiče na rast, širenje i trajanje. Dok god nije tako, nije ljubav i nije odnos prožet čistom ljubavlju, ma što nam govorili o tome i kako sam odnos predstavljali. Hvala, Živote!

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp