- Elia Pekica Pagon
- 08/06/2022
- 19:53
Kako hodati kada ti netko sustavno podmeće nogu? I to ne netko koga želiš pokraj sebe, već netko koga je netko platio da ti to čini? To je pitanje koje si postavljam dok razmišljam o našem portalu Epoha koji djeluje potpuno neovisno, bez bilo kakve značajne financijske potpore i u koji svakodnevno ulažemo neviđenu količinu našeg truda i energije, a ponajviše entuzijazma.
Svakoga dana razmišljamo o tome kako dalje, jer čini se nemogućim nastaviti uz tolike blokade od strane plaćenih zlotvora. Da, nemam druge riječi za ljude koji nam sustavno bez ikakvog objašnjenja zaključavaju profile na Facebooku, blokiraju naše profile u bilo kakvoj aktivnosti u grupama, kako ne bismo slučajno podijelili neki sadržaj, a našu Facebook stranicu zabili su na samo dno kako nitko ne bi vidio sadržaj koji objavljujemo.
Ono što je frapantno je i to da bez imalo srama ti virtualni teroristi pod krinkom cenzora posjećuju naše profile s IP adresa iz svih mogućih hrvatskih gradova, što je sve detektirano na našim profilima, a to čine jer na taj način omogućavaju Facebooku da na temelju „nečijeg posjećivanja naših profila i čudne aktivnosti koja je zabilježena na našim profilima“, i, ono najvažnije i najlicemjernije – „radi naše sigurnosti“ – ponovno po ne znam koji put zaključa naše profile.
Pitamo se – do kada će trajati ta tiranija? Kako ih nije sram to činiti? Ni da se teleportiramo ne bismo stigli u jednom danu obići toliko gradova iz kojih se tirani spajaju na naše profile, vjerojatno uz pomoć VPN-a, ili imaju neke svoje plaćenike u tim gradovima koji to čine, tko bi to znao. Sve u svemu – to što nam čine spada u područje cyber kriminala i virtualnog terorizma i trebali bismo to prijaviti policiji i pokazati im tu čudnu aktivnost na našim profilima koja se stalno ponavlja, a da se mi ne mičemo iz Zagreba. U nekima od tih gradova iz kojih se cyber kriminalci prijavljuju na naše profile nikada u životu nismo bili. Dakle, sve je jasno kao dan.
Kada smo, naivno misleći da će to pomoći, otvorili nove profile na toj, sada već ozloglašenoj društvenoj mreži, već unaprijed smo bili blokirani bez ikakvih valjanih razloga.
Možete li zamisliti da je ovo što ću vam sada reći istina, dakle, još jedan kuriozitet iz područja cyber kriminala i virtualnog terorizma – u grupama koje sam ja osobno pokrenula na Facebooku – ja kao osnivač i administrator istih ne mogu ništa objaviti u spomenutim grupama, dok drugi članovi tih grupa to mogu. Više je nego izazovno metodom vlastite kože iz dana u dan saznavati koliko daleko cenzori (čitaj: virtualni teroristi i kriminalci) mogu ići, zar ne? Sve mi je to jako zanimljivo i uvijek se pitam – što je sljedeće? Kojim će nas oružjem sutra ti teroristi napasti?
A, ono što mi je najzanimljivije i što se najčešće pitam je – zašto mi? Zašto Epoha? Kome smo to i zbog čega tako poželjna meta? To nam se ciljano čini i to ne da je krajnje nepravedno, nego je totalno pokvareno i odvratno do gađenja. Ljudi koji to čine drugim ljudima su totalno dno najgnjusnijeg dna i najprljaviji dio društvenog taloga. Znam. Oduvijek je bilo zlih ljudi i bit će ih. Nije to ništa novo.
Ipak, mislili smo i vjerovali kako je u današnje vrijeme, kada se govori o slobodi kao o nečemu na što imamo pravo, nemoguće doživjeti represiju. Kako smo bili naivni takvo što pomisliti. Represija nikada nije bila perfidnija. Nekada je bila vrlo transparentna, a danas djeluje iz sjene na najpokvarenije načine. I najgluplji savjet koji nam netko može dati je da se maknemo s Facebooka na kojemu su zlotvorni aktivni.
Upravo suprotno – nećemo se maknuti s Facebooka. Ostat ćemo na Facebooku i promatrati daljnji tijek događaja. Nema tog poslovanja koje danas nije vezano za Internet. Svi smo samim svojim postojanjem vezani za Internet – to je naprosto imperativ našeg vremena, svidjelo se to nama ili ne. I, upravo zbog toga i kažem – kada ti netko na tako perfidan način podmeće nogu, to nije nimalo bezazleno, već vrlo bezobrazno. Malo je reći bezobrazno. I upravo je iz tog razloga miniranje nečije aktivnosti na internetu iliti virtualno ubojstvo ujedno i u posve doslovnom smislu – uništavanje nečijeg života i zdravlja.
Kažu da dobro na kraju uvijek pobjeđuje. Ali, zlo ima sve alate za pobjedu nad dobrim u svakom trenutku. Zlo ima moć u rukama. I ti zlotvori mogu uništiti bilo čiji pokušaj da nešto radi ako tako odluče. Iako danas ima bezbroj portala kojima nije onemogućeno funkcioniranje, što vidimo iz priloženog, a čiji sadržaj je uistinu kontroverzan za razliku od našeg u kojem nema ama baš ničeg lošeg ni kontroverznog, naprotiv, iz nekog razloga im je baš Epoha zapela za oko i odlučili su se iživljavati na nama.
Problem je u tome što mi ne vjerujemo u moć zla, ali i u tome što vjerujemo u pobjedu dobra nad zlim. I zato ne možemo odustati, iako bi netko to žarko želio i radi na tome da tako i bude. Smatram da imamo pravo tražiti istinu i da imamo pravo na dostupnost informacija o svijetu u kojem živimo. Što je loše u tome?
Danas je ionako teško vjerovati mainstream medijima, jer se zna da su u sprezi s korporacijama i vladama i da su oni u biti njihove PR službe – produžene ruke korporacija i država. Zato se ljudi okreću alternativnim izvorima u svojem traganju za istinom. I to je sasvim legitimno. I meni osobno zanimljivije je pronaći neku informaciju nekim alternativnim putem nego tamo gdje sustav misli da bih je trebala pronaći.
Svaki novi dan donosi nove objave i nove prijatelje i pratitelje na Telegramu na kojemu na svu sreću nema cenzure i na kojemu smo još novi, kao i na društvenoj mreži VK na kojoj također nema cenzure. Ovim putem vas pozivamo da nam se pridružite na Telegramu i VK-u. Svaki put kada vidimo nove pozitivne komentare ili dobijemo nova pisma potpore naših čitatelja, sve nas to motivira da nastavimo ići putem kojim smo krenuli.
Nije lako živjeti u toj ‘novoj epohi’ kako sam svojedobno nazvala svoju rubriku na portalu Epoha. Teška je spoznaja da danas postoje ljudi koje netko može platiti da uništavaju živote drugim ljudima bez imalo srama. Ali, eto, i to je jedna životna lekcija iz koje ćemo izaći pametniji i jači nego što smo bili prije. Jer, ono što te ne slomi, ojača te i nauči te svladavati prepreke. To u biti i nisu prepreke. To su životni izazovi koji jačaju tvoju kreativnost i potiču te na još jaču borbu protiv nepravde. Jer, nije lako prihvatiti te nepravde. Nije lako pomiriti se s njima.
Nisam znala da su u jednom slobodnom društvu mogući toliki okovi, tolike ograde, rešetke i toliki nevidljivi zidovi i bodljikave žice. Najgori su zidovi i žice koje ne vidiš, ali ih i te kako osjetiš. Prave se da ih nema, a tu su i čine neviđeno zlo. No, kada vjeruješ u dobro, ni najcrnje zlo neće te spriječiti da nastaviš vjerovati u dobro. To je jednostavno tako. Ne možeš protiv sebe.
Nepravde su tu da nas motiviraju i inspiriraju. Drugačije ne ide. Najgore bi bilo odustati od sebe i nečega što radiš zbog toga što ti netko podmeće nogu želeći te demotivirati. Nikada ne smijemo dozvoliti zlu da nas na bilo koji način preusmjeri, demotivira ili demoralizira. Vratit ću se na pitanje s početka ovog teksta – kako hodati kada ti netko stalno podmeće nogu? Odgovor je vrlo jednostavan – važno je nastaviti hodati kada ti netko podmeće nogu. I tada je svaki novi korak jedan veliki uspjeh, koliko god nam se činio malim.
