Znanje iz područja računalnih mreža stekao je pohađanjem raznih programa obrazovanja i specijalističkih edukacija, radom u privatnom sektoru kao mrežni stručnjak, ali i znatnim samostalnim učenjem u zadnjih 8 godina. U privatnom sektoru radio je u vrlo dinamičnim okruženjima s različitim tvrtkama koristeći širok spektar tehnologija koje danas čine neizostavan dio IT sustava modernih tvrtki.

Neka područja u kojima je do sada radio su nadzor i održavanje mreže korisnika, razvoj mreže podatkovnog centra, izgradanja pasivne optičke mrežne infrastrukture, izgradanja MAN mreže, izgradnja VDI infrastrukture i uvođenje sustava kvalitete upravljanja IT servisima korisnika. Uz navedeno posjeduje i široko znanje različitih tehnologija, kako iz područja računalnih mreža, tako i ostalih tehnologija korištenih u IT sustavima iz područja serverske infrastrukture, sustava za pohranu podataka i virtualizacijskih tehnologija.

Osim rada u tehnološkom okruženju područje interesa mu je rad i razvoj metoda za efikasno prenošenje znanja i općenito poboljšanje procesa učenja.

Silvio Papić: „Smatram da adekvatan pristup u prenošenju znanja omogućava studentima kvalitetnije iskustvo učenja na Visokom učilištu Algebra, ali ih priprema i za rad u realnom okruženju gdje se traži sposobnost rješavanja problema u nepredvidivim situacijama na kreativan i učinkovit način. Trenutno radim kao voditelj katedre za računalne mreže i predavač na Visokom učilištu Algebra.

Nositelj sam nekoliko kolegija na preddiplomskom i diplomskom studiju koje iz godine u godinu prilagođavam metodološki i sadržajno tako da budu što bliže onome što studente čeka nakon završetka studija. Također sam aktivni CCAI (Cisco Certified Academy Instructor) tako da uz rad na školi dio vremena posvećujem i održavanju programa obrazovanja za buduće specijaliste za računalne mreže.

Od 2015. godine pohađam poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na odsjeku za Informacijske i komunikacijske znanosti. Područje istraživanja mi je primjena IT tehnologija u poboljšanju obrazovnog sustava, približavanju apstraktnih znanja misaonom procesu čovjeka i ukupnom povećanju uspješnosti procesa učenja.“

Kao stručnjak za društvene mreže, Silvio Papić osvrnuo se u svom videu na notorne fact-checkere, istaknuvši kako ti ‘provjeravatelji činjenica’ ni u kojem slučaju ne bi smjeli donositi svoje sudove o bilo kome i bilo čemu, jer naprosto nisu mjerodavni da to čine.

Tko nam uopće može dokazati njihove intelektualne sposobnosti i reći nam tko su uopće ti ljudi, koliko su obrazovani i tko im uopće daje pravo da donose sudove o bilo kome i bilo čemu? Svatko može biti fact-checker, jer jedino što bi oni smjeli činiti je provjeravati da li je netko nešto rekao ili nije i tu je priči kraj.  Nakon toga priča završava. A, svi znamo da si oni svašta dopuštaju, od vrijeđanja ljudi o kojima pišu, preko vrijeđanja medija čije vijesti komentiraju, pa sve do donošenja sudova o stvarima o kojima ništa ne znaju ili o ljudima koji su intelektualno i u obrazovnom smislu znatno superiorniji od njih.

Nadalje, tim je ljudima opasno slijepo vjerovati. Zašto bismo im uopće vjerovali? Pitanje koje Silvio Papić postavlja je – zašto bi on ili bilo tko drugi vjerovao bilo kojem fact-checkeru? Doista, zašto? Gdje piše da im moramo vjerovati? I, zašto bi taj fact-checker njega ili bilo koga želio u nešto uvjeriti da moramo njemu vjerovati? Svaki fact-checker može manipulirati činjenicama ako to želi i za bilo koji tekst reći da mu nedostaje kontekst i tome slično, a može i lagati ako to želi, pa i za istinu reći da je laž bez ikakvih problema.

Evo što između ostalog o problemu fact-checkera kaže Silvio Papić:

„Ako ja odlučim vjerovati nekom fact-checkeru i kažem da je to zato što ja mislim da on ima bolje izvore informacija od mene, ima bolju metodologiju istraživanja, ima bolji odabir izvora, bolje obrađuje podatke i superioran je u intelektualnom odlučivanju od mene, onda je pitanje – kako ja uopće to znam da je tako? Kako ja mogu zaključiti da je on takav, ako ja već nisam takav?

Znači ja to ne mogu nikako zaključiti, ja samo mogu vjerovati. Ja to mogu znati jedino ako sam ja takav, pa ga prepoznam kao kolegu stručnjaka, inače ja njemu samo vjerujem. Ako ja predam svoju slobodu istraživanja o ovoj stvarnosti, zaključivanja, odlučivanja o tome što ću ja raditi u životu nekome koga ne poznam, onda je to samo slijepa vjera i to je jako bitno za prepoznati. I ta slijepa vjera se vrlo lako može okrenuti protiv mene u bilo kojem trenutku na razne načine, tako da moje ponašanje mogu oblikovati ljudi koje uopće ne poznam, a ja im slijepo vjerujem kad god oni to žele.

Tako da ako oni u jednom trenutku odluče lagati i manipulirati sa mnom, kako ću ja to znati? To ne mogu znati, jer im samo slijepo vjerujem i ništa ne provjeravam što oni kažu. Znači, ja samo pogledam onaj mjerač istine i tako ravnam svoj život – i to je jako opasno, to je jako, jako opasno.

I, ono što je ključno, ja barem tako razmišljam, ja ne želim da meni itko išta vjeruje. Znači – ja želim da ljudi sami odluče na temelju vlastitog razmišljanja i da se potrude biti bolji u tome, a razlog je – zato što ne želim živjeti s ljudima koji su roboti, ja želim živjeti s ljudima koji misle i koji mogu graditi ovaj svijet da bude bolji, a ne samo s onima koji se ponašaju kao roboti i ne koriste ono jedino što nas razlikuje od ostalih životinja na svijetu, a to je um.“