Elia Pekica Pagon – Jesu li nam šareni artikli važniji od ljudi s kojima dijelimo ovaj prostor i ovo vrijeme?


Svakoga dana parkirališta trgovačkih centara, tih suvremenih oaza konzumerizma, prepuna su automobila. Nema se. A, troši se na veliko. Gledajući kroz dan (čitaj od početka do kraja radnog vremena trgovačkih centara) na ta grandiozna parkirališta iz ptičje perspektive, lako nam se može učiniti da se ljudi po cijele dane bave mišlju na što bi danas ili sutra mogli potrošiti novac.

Koje li brige. Kada njihovi limeni ljubimci nisu na parkiralištima shopping centara, ne dajmo se zavarati – lovci našeg doba guglaju, surfaju, naručuju artikle, kupuju online. Važno je da se ulove na neki mamac. Nakon toga, kada zagrizu, sve ide samo od sebe nekim uvriježenim konzumerističkim automatizmom. Važno je da novac cirkulira. Ne smije niti na trenutak patiti od zastoja cirkulacije. Cirkulacija je ključ života ne samo ljudi nego očito i novca.

No, ne brinimo, online shopping još uvijek nije uspio odviknuti ljude od kupovine uživo. Eto zašto sa sigurnošću možemo reći kako će s prvim sljedećim radnim danom sva ta parkirališta o kojima pričamo ponovno biti prepuna automobila. Koliko su danju ta parkirališta preplavljena ljudima, toliko su noću pusta, sablasno prazna i zastrašujuća mjesta bez ljudi. Zamislimo jedno takvo veliko parkiralište noću i jednog čovjeka kako šeće po njemu. Kakav osjećaj u nama izaziva taj prizor? Ugode ili nelagode?

Oduvijek mi je bilo zanimljivo zamišljati nešto što ljudima predstavlja neku “veliku vrijednost” ili tek omiljenu razbibrigu u situacijama kada to nešto odjednom silom prilika ili igrom slučaja, gubi svoju funkciju.

Zanimljivo, shopping centri su mjesta na kojima možda najviše možemo svjedočiti fenomenu ‘usamljenog mnoštva’. Nitko tamo nikoga ne gleda niti želi vidjeti. Ne gledaju ljudi ljude, već artikle koje žele kupiti. Svatko je u potrazi za nekim svojim plijenom kojim će nakratko kupiti svoju lažnu sreću. I, da. Tamo su uvijek jedni te isti ljudi – oni kojima novac nije problem i koji se, dapače, pokušavaju riješiti viška novca koji ih svrbi u novčanicima, dok ostatak društva jedva spaja s krajem i niti ne pomišlja na posjetu oazama konzumerizma.

Ljudi kao lovci (da ne kažem ovce) krstare po tim ogromnim hangarima s kojekakvom robom, ne shvaćajući da su u cijeloj toj priči oni zapravo plijen. Nevjerojatno je vidjeti to mnoštvo ljudi po trgovačkim centrima i pomisliti kako tamo nitko nikome nije ništa, kako nitko u toj usamljenoj gomili ne mari ni za koga, niti je, vjerojatno, itko ikome spreman pomoći. Otuđenje je u tom osamljenom mnoštvu nekako najizraženije i najočitije. Čast izuzecima – ljudima koji su još spremni vidjeti i osjetiti drugo ljudsko biće. Takva su vremena…Okrutna i bešćutna. Vremena u kojima su šareni artikli za kojima žudimo važniji od ljudi s kojima dijelimo i ovaj prostor i ovo vrijeme…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp