Džon J. Alta – Poluge moći


Ljudi su se naviknuli na apsurd koji živi i djeluje na svakom koraku: u religiji, u odgoju, u obrazovanju, u politici, u medijima, u administraciji, u marketingu, u zakonima, u sudstvu, u policiji, u vojsci, u foteljama kapitalističkih svinja, na jahtama milijardera, u konzumaciji droga, u farmaceutskoj industriji, na TV-u, itd.

Ne zaboravimo reality show, što se podjednako tiče i kviza i kojekakvih „farmi“, „kuća“ i što ti ja znam. Sve je to „standard“ koji se čuva kao što se zlato čuva u banci. Ali sve je striktno vezano jedno za drugo, tako da je nemoguće išta napasti; odnosno svaki „napad“ je besmislen, jer je to golema kula građena tisućljećima.

I kako da ljudi sada izađu iz tog narativa? Dođe mi da se smijem, a ponekad mi dođe da plačem; što zbog nemoći (da se u potpunosti skrše svi ti temelji), što zbog gluposti (kojom se svakodnevno sve to slijedi). U Srednjem vijeku bih već davno izgorio na lomači. Ali u biti ništa se nije promijenilo; tada si svojim angažmanom bar mogao doprijeti do ljudi, danas ni to ne možeš, jer se sve radikalno zaobilazi, omalovažava i u potpunosti zanemaruje; tako da pojedinci koji se probiju do kozmičke svijesti i ponude civilizaciji prihvatljive planove za razvoj, ostaju na margini života, odsječeni od svijeta.

Samo treba sjesti na „kavu“ u neki birc i upotrijebiti uši. Ono što ćeš čuti, vratiti će te u najmračnija razdoblja ljudskog duha. Ljudi više ne posjeduju nikakav odmak, nikakvu kritiku, nikakvu ironiju. Sve se samo „recitira“ i „reciklira“ kao navinuti sat koji nikad ne griješi. Jer ljudi ne griješe, oni sve čine ispravno. Drže se morala, drže se pravila, drže se kalupa, drže se biblije.

I tako se kopaju grobovi i otplaćuje renta. Tako se dižu krediti i prehranjuje djecu. Tako se sjedi za šalterima i tipka po tipkovnici koješta. Tako se ulazi u banku, u dućan, na benzinsku, u kino, u ured, u poslovnicu, u sabor, u agenciju, na sportsku tribinu, na javni trg, u tramvaj, u taj i taj zavod… A pritom nikog se ništa ne pita i nitko nikog ništa ne pita.

Lica su posve umrtvljena, stroga, istrošena, blijeda, mutna, spaljena, izlizana, duplicirana. Nitko se ne izdvaja, svi se drže tog stada kao pijani plota. Rado se osuđuje svaka digresija i „zastranjenje“ – jer to kakti „ugrožava“ – taj „spokojan“ način života, a on je sve samo ne spokojan; prije je on jedan monstruozni modus potpunog izrabljivanja i isisavanja duše, prije je on jedan ultimativni zatvor gdje je rutina strogo zacrtana i gdje nema osobnosti, prije je on jedan broj koji piše na toj i toj iskaznici kojom se provjerava i ocjenjuje tvoja poslušnost.

Ako to prekršiš, znaš što slijedi; a toga se svi stravično boje. Zbog toga vlada diktatura straha i nadzora gdje čovjek ne može pronaći iskonske nagone svog bića jer je potpuno zatrovan propagandom i odvojen od svoje zbiljske niti: dodira s univerzumom.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp