“Monografija Mladena Tudora (rođen 29.studenog 1935. u Splitu) izašla je 1980. godine (izdavač je ULUPUH) i nju spominjemo zato što je prošla prilično nezapaženo, a radi se o dokumentarnoj fotografiji izuzetne snage. On ovjekovječuje zbunjenog Balkanca pred svijetom nauke i umjetnosti, svijetom koji ne razumije sasvim, ali koji ga privlači. Tudor zaustavlja čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj borbi ili naprosto u njegovom svakodnevnom sitnom i trošnom životu. On gleda i pokazuje ljude napaćene i smiješne. Njegove su fotografije osjećanja smrti, prolaznosti, tričavosti, ali i života. On suprotstavlja starost i mladost, napredak i zaostalost, tehnološki napredak i kič-ponašanju, ali se pritom nikada ne smije, ne plače, ne ruga. Gledajući njegove fotografije podilazi nas tiha jeza: bilo od miline bilo od tuge.
Fotografije Mladena Tudora su potresna svjedočanstva, a opet one su tihe, nenametljive, jednostavne, kao ljudi koje prikazuju, kao djeca, poplave, krcati vlakovi, snovi o ljepoticama. Tudor u kadrom određenu kompoziciju ne intervenira (ne zamagljuje dubinu, odnosno ne ističe detalje). Njegov je artizam prije svega u izboru motiva, u diskretnom bilježenju motiva, u angažiranosti. Mladen Tudor snima čovjeka da bi mu sačuvao dostojanstvo.”
Tako sam eto napisala u Foto-kino reviji u veljači 1984. godine. I sada kada Mladena Tudora više nema (umro u Zagrebu 31.svibnja 2022. godine) i kada listam malenu knjižicu “99 fotografija Mladena Tudora” (iz 1998.s predgovorom Zlatka Wurzberga) doista mislim , kao što to sada ističu brojna sjećanja na ovog samozatajnog čovjeka, da je Mladen Tudor, ime, čije fotografije stoje u samom vrhu hrvatske life fotografije u generaciji stasaloj pedesetih godina 20. stoljeća. Ono što je u crno-bijeloj fotografiji Mladen Tudor zabilježio tijekom tri značajna decenija (pedesete, šezdesete, sedamdesete) i nekako se zaustavlja u osamdesetim godinama 20. stoljeća, diljem svijeta, od Bugojna do Londona, od Zagreba do New Yorka, to je posvudašnje jednaki svijet običnih ljudi u raznim svakodnevnim situacijama: od ranih gužva na vlakovima i prvih tranzistora do prvih javnih travestita, zadnjih cirkusa, rockerske generacije, nagomilanog smeća i modernih tetovaža.
Nismo toliko različiti po geografskim određenjima koliko po ekonomskom raskolu. Kada fotografira uspješan umjetnički svijet, portrete slikara, književnika, kazalištarca, glazbenika, svakom od njih prilazi individualno, naglašavajući, koliko je to moguće postići fotografijom, njihovu osobnost. I tu nas prati, kao u ostalim fotografijama Mladena Tudora, povijesna činjeničnost, jedan uzbudljivi vremeplov provučen kroz autorski filter začudnosti, empatije i poštovanja.
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal
