Razgovor s Ljerkom Njerš povodom nagrade za životno djelo


Ljerka Njerš rođena je u Begovu Hanu 22. veljače 1937. Osnovnu školu je završila u Zagrebu, gdje živi od 1941. Petogodišnju Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, odjel keramike upisuje 1950. i diplomira kod prof. Blanke Dužanec 1955. Akedemiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisuje 1956. gdje 1960. diplomira slikarstvo u klasi prof. Marina Tartaglie. Samostalno izlaže od 1964. (Zagreb, Poreč), Padova (1965.), London (1965., 1981., 1984., 1986., 1990., 1998., 2018.), u Švicarskoj (1984.), Danskoj (1987.), Irskoj (2005.), itd., te diljem Hrvatske. Izlagala je na preko 100 samostalnih izložbi. Također je zastupana na brojnim selektiranim skupnim izložbama od 1966. do danas. Od 1985. zastupana je na dražbma aukcijskih kuća Christie's i Bohnam's. Keramniku usavršava u tvornici kamenine Santana u Lisabonu 1987., te u tvornici porculana Vista Allegre u Ilhavu u Portugalu 1988. Grafiku ( litografiju i bakropis i akvatintu ) specijalizira 1988. u Curwen Studiu u Londonu pod vodstvom Stanleya Jonesa. Od 1990. surađuje sa Studiom Hope Sufferances i Royal Academy of Art gdje izrađuje serije bakropisa i aquatinta, u Zagrebu nastavlja eksperimentirati s monotipijama. Od 1999. bavi se ilustracijom i opremom knjiga. Godine 2000. usvaja raku tehniku i inovira monotipiju u glinotiske. Početkom 2007. posvećuje se radu u staklu., a od 2011. bavi se računalnim slikarstvom, odnosno digitalnom grafikom. Članica je grupe Triart od 1967. (B.Dužanec,. T. Gerić i Lj. Njerš), grupe Arteterra od 1977. (Božena Štih-Balen, Dora Pejzić-Mijatović, Vladimir Kučina i Lj. Njerš), suosnivačica umjetničke kolonije „Hinko Juhn“ u Našicama (1978.), članica HDLU-a, ULUPUH-a i Socety of Designer Craftsmen u Londonu. O njezinom radu objavljeno je nekoliko monografija iz pera Vladimira Crnkovića (1980.), Josipa Depola u biblioteci Prizma, urednika Bože Biškupića (1990.) i Ivanke Reberski pod nazivom „Stvaralačka avantura u boji i vatri“ u izdanju ULUPUH-a (2012.). O stvaralaštvu Ljerke Njerš snimljeni su dokumentarni filmovi Ernesta Gregla (1983.) „Umjetnost gline i vatre“ i kratkometražni dokumentarni film „Ljerka Njerš“ (1991.) u produkciji Zagreb filma i Filmoteke 16. Godine 2010. u Žepču je otvorena Galerija “Ljerka Njerš” u sklopu Kulturnog centra Žepče. Dobitnica je niza nagrada i priznanja među kojima je Nagrada grada Zagreba 1984. i Orden Reda Danice s likom Marka Marulića 1998., te ULUPUH-ove Nagrade za životno djelo 2022.

B.H.:Jedna od prvih tehnika kojom ste se služili izvan slikarskih bio je mozaik?

Ljerka Njerš: Nikada nisam radila mozaik….Kada sam imala izložbe u Poreču zaljubila sam se u Eufrazijanu – baziliku punu predivnih mozaika i vidjela sam ljepotom zanesene posjetitelje i odlučila na tu temu raditi motive u keramici….klasična tehnika majolike na crvenom crijepu (petrinjska glina) bijela glazura po kojoj sam slikala motive iz bazilike-madonu, anđele, ribe, svece  i jednostavno špicom urezivala  u glazuri “mozaik”… slikala sam i motive Istarskih fresaka i pronašla svoje načine rada…jer.trebalo je i prodavati nešto onima koji su nadirali.. Bilo je to desetljeće između 1960.-1970…puno turista …

Keramika prema mozaiku iz Poreča.

B.H.: Grafiku ste studirali kod Marijana Detonija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i kod Stanleya Jonesa u Curwen Studiu u Londonu?

Ljerka Njerš: Da.Imam sjajne uspomene na prof. Detonija – već na prvoj godini ALU – kod njega smo učili klasične grafičke tehnike: linorez i drvorez  i pomalo litografiju…ali, imali smo odličnog prof. Franu Bače za kamenotisak…I tako nakon puno godina evo me u Londonu sa izložbom gdje upoznajem kolege i profesore na Royal College of Art te radim i učim u poznatom Curwen Studiju kod sjajnog grafičara  prof. Stanley Jonesa – bio je veliki majstor  grafičkih tehnika: rad na kamenu … litografije u boji su me zaludile….napravila sam desetak motiva po desetak komada tako da sam jedno CVIJEĆE  izložila na Summer Exhibition u Royal Academy of Art u Londonu 1989 godine.

Litografija iz Curwen Studio 1989.

B:H.: Monotipija na glinenoj podlozi, ili glinotisak je vaš originalan doprinos ili ste ga također usvojili u Londonu?

Ljerka Njerš: Glinotisak? Da…kombinirala sam otiske sa glinom i papirom (skupi japanski)…na debeli sloj razvaljane gline slikala sam kistom sa ANGOBAMA  (to su boje za keramiku koje se peku) pa sam po mekoj glini (drugom stranom kista) pravila crtež, pa gore stavila  papir i povrh svega prešla valjkom , i tako je nastao očaravajući otisak koje je Marina Baričević nazvala GLINOTISAK….Poslije sam saznala da, naravno, postoji i u Japanu i Engleskoj slične grafičke  kombinacije sa glinom – a sve je to slično izradi klasičnih monotipija: u glini je moguć samo jedan otisak, nastaje unikatan exponat, JEDNOTISAK – ostatak gline se ne koristi …..

 Glinotisak kao monotipija

B:H.:Kada ste se ozbiljnije prihvatili fotografiranja?

Ljerka Njerš: Tamo negdje oko 2007. godine kada su započele pripreme za moju RETROSPEKTIVU u Muzeju za umjetnost i obrt…To je bila velika izložba i trebalo je puno snimati moje radove…Naravno morali su biti profesionalci: prvi je bio fotograf  MARKO ČOLIĆ koji me pratio i snimao radove i puno prije, zatim majstorica fotografije VIŠNJA SERDAR. I tako sudjelujući u njihovom radu morala sam i sama puno puta nešto snimiti jer je bilo hitno…Bilo je to moguće s novim pametnim mobitelom, prelazili smo i na PC –je. Privlačile su me sve više neiscrpne kombinacije moderne tehnologije…

B.H.: Kad ste zavoljeli digitalnu grafiku kojom se danas najviše izražavate?

Ljerka Njerš: “DIGITALNA GRAFIKA” kako to sjajno zvuči… Godine prolaze…keramika je  težak fizički posao – uvijek u svom stanu i uz djecu bio je uguran i moj ATELJE ili studio trebalo je puno koordinacija da se život  i umjetnost  spoji  – keramika treba puno prostora a imam i grafičku prešu i silne police i kutije, i malo po malo ostajala sam bez snage da sve to vučem i nosim, a eto – PC mi je na radnom stolu a FOTOGRAFIJE nosim u mobitelu.  NISAM fotograf – dosta mi je jedna ili dvije moje fotke da s njima napravim masu slikovitih grafičkih kombinacija. I začaralo me….ne samo slikanje djece i prijatelja i maca i peseka…..tu je i priroda oko mene…silno volim horizont po kojem lutam…mogu crtati, mogu slikati, mogu stotine boja izvuči sjedeći za PC- em…istina, NIJE ZDRAVO i PUNO košta – “TONE” papira trošim ali i nove suradnike dobivam jer velike formate radim u specijalnim radionicama za printanje na svili ili platnu.

B.H.:Što vas pritom najviše fascinira;  motivi, boje, struktura?

Ljerka Njerš: Sve – istraživanje najviše…SVEMIR se otvorio – motive imam uvijek….prvenstveno nasljeđe, povijest, kultura naše zemlje, ljudi, obitelj, veliki umjetnici…. poznati su moji ciklusi HOMAGE-a  sjećanja na stari Zagreb, Dubrovnik, Šibenik na Matissa, Klimta…U novim tehnologijama pokušavam pronaći sebe…da sam prepoznata i od publike…

B.H.: Fotografija vam služi kao pomoćni alat za ostvarenje čisto slikarskih fenomena?

Ljerka Njerš: Upravo tako…..moja fotografija služi kao podloga i FAKTOGRAFIJA  koju nadograđujem čisto slikarski – većinom pastelom ili  acrylom ili ugljenom ili tušem i perom…stvar je momenta i odluke kako ću nadograditi…

B.H.: Vi ste slikarica koja svoje slikarske vještine, strasti, istraživanja i emocije oblikuje u raznim medijima i tehnikama, od keramike, slika, grafika, tapiserija, stakla, digitalne grafike, a došli ste i do animiranog filma?

Ljerka Njerš: To je točno: moje slikarske  „vještine“ se preklapaju jer uvijek je izazov što ću otkriti…nisam nikada radila animirani film – samo sam moje slike snimala u kratkim sekvencama video zapisa  a majstori zanata su mi pomagali: Ernest Gregl i njegov sin Tomislav koji  je spajao te djeliće….Tako je nastao zadnji moj film „STVARVARANJE LJEPOTE U SUVREMENOM MEDIJU“ premijerno prikazan na otvorenju moje izložbe u Muzeju antičkog stakla u Zadru 2019.  i u GLIPTOTECI u Zagrebu 2020.  Napominjem, krasnu glazbu za taj 9 minutni film skladao je MATEJ MEŠTROVIĆ.

B.H.: Kad je riječ o klasifikacijama možemo vas svrstati u dizajnerice: osim niza oblikovanja uporabnih i ukrasnih predmeta unikatne prirode, radili ste i predmete uspomena, poistovjećenja, grafički dizajn za crkveni red, objekte identiteta za Zagreb, Krapinu, Pulu. Za Pulu ste nedavno radili marame s uzorkom?

Ljerka Njerš: Ne volim baš riječ DIZAJNER jer nisam za tim čeznula  – moji radovi mogu se PRIMIJENITI na neke objekte – ali naravno i  narudžbe koje me vesele : Vjesnikove nagrade za književnost, pa za Festivale Zagreb filma, za Varaždin, za prve barokne večeri, za Krapinu, za Muzej grada Zagreba i mnogo toga u keramici ali i u glinotisku, i tako dalje – ali sve je proizašlo iz onoga što sam radila i izlagala….Ne, nisam radila za Pulu nego za izložbu ULUPUH-a, a tema je bila AMFITEATAR u Puli, s napomenom da bi mogli bi postati suveniri….Detalji sa moje slike bi mogli biti marame od svile – ali nikakav kontakt nije napravljen sa bilo kim u Puli  – i od svega ništa….a svaki izloženi rad za izložbu  košta….

B.H.: Skloni ste ljepoti i objektima ambijentalnih ugođaja. Tu dolazi do izražaja prozračnost stakla i svile u velikim formatima?

Ljerka Njerš: Točno – samo ljepota me oduševljava, bilo urbanog ambijenta, prirode, kulturnog nasljeđa, djece, osoba, maca ili peseka. Tehnologije koje koristim su SKUPE. Staklo na primjer, sve su unikati, ali volim taj posao, iako  moram surađivati sa radionicama ( i divnim ljudima) jer zapravo NIKADA nisam imala atelier u pravom smislu te riječi – nego sam radila u stanu gdje sam živjela  sa obitelji… trebalo je stalno usklađivati moj rad i obiteljski život…..Rad u kolonijama me je oduševljavao i puno sam radila sa divnim kolegama na primjer u Našicama u koloniji HINKO JUHN, u Karlovcu u  ZILIKu, u Bedekovčini, a pozivana sam da vodim radionicu keramike u Krapini, u MUO vrijeme moje retrospektive i posebno sa djecom me veseli rad….

B.H.: Iz vas ne prestaju frcati ideje i bogatstvo izričaja. O vama su pisali vrsni i poznati kritičari iz Italije, Engleske i dakako Hrvatske. Dobitnica ste brojnih nagrada, među kojom je najnovija je Nagrada ULUPUH-a za životno djelo.

Ljerka Njerš: Točno – ideje „frcaju“- ali bez kontinuiranog rada nema ni ideja…o meni i o mome radu pisali su mnogi kritičari i povjesničari umjetnosti ovdje ali i u Engleskoj, Italiji, Portugalu, Njemačkoj. Dobila sam mnoge nagrade među kojima je Nagrada grada Zagreba, a najnovija je Nagrada ULUPUH-a za životno djelo. Te nagrade nisam očekivala ali naravno vesele me i zahvalna sam kolegama koji su me predložili ….

Imam sinove koji se vole i poštuju i  NIKAD me ne ometaju jer su na prvom mjestu u mome životu kao i njihova divna djeca – moje troje unučadi…Oba su vrlo uspješna u onom što rade –vole i cijene svoj posao a moje krasne snahe nadopunjuju im živote…Svi su uvijek tu kada nešto zatrebam… važno mi je da su oni sretni…

Zdravlje me služi pa sada mogu raditi slobodno i u svom ambijentu i koristiti NOVU i MODERNU tehnologiju…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp