Sve dok se u domovima i sam raspored namještaja okreće prema TV-u, dok se sve fotelje, kauči i stolice vrte prema tom uređaju kao prema centru svijeta, dok imamo osjećaj kada sjednemo u dnevni boravak sami ili u društvu da smo u kino dvorani, sve dok je TV uvijek upaljen danju i noću, dok ga čujemo u svim prostorijama i kada ga ne gledamo, dok služi i kao osvjetljenje umjesto noćne lampice, sve dok se uspavljujemo u njegovu društvu, dok nam i u san i u snove prodire, dok je prisutan i u kuhinji, dječjim sobama, još malo i u zahodu.

Sve dok se pitamo što bismo drugo mogli raditi kada ne bi bilo televizora, ne trebamo se žaliti na šund programe, a još manje bi nam trebalo smetati što drugi gledaju. Jer svega ima i za svačiji ukus. TV nije ništa više od uređaja koji svi imamo, ali ga na različit način koristimo. Nekome je neophodan za život, a netko bez njega može baš lijepo živjeti.

Slična je situacija i s računalima i telefonima. Sve je stvar našeg osobnog izbora, potreba i interesa. Svatko od nas raspolaže svojim vremenom i unosi u svoj život ono što želi. Koliko se samo dragocjenog vremena izgubi pred ekranima, postanemo svjesni toga tek onda kada sve pogasimo.