Netko potroši milijarde kuna za neki projekt, a na kraju trošak svega toga snose porezni obveznici i građani RH ili neke druge zemlje, a ovaj koji je napravio taj trošak ne snosi nikakvu odgovornost za to što je napravio. Jel’ on napravio dobro ili nije, je li to optimalno ili nije, jel’ to usklađeno s mogućnostima i potrebama, ispada potpuno nebitno.

Glavni preduvjet za odgovornost upravo je rad na sebi i da osoba koja teži tome da bude odgovorna želi učiti i raditi na sebi. Odgovorni ljudi kontinuirano rafiniraju svoje shvaćanje stvarnosti. Odgovorni ljudi su skromni i ponizni, a ne bahati i oholi. Odgovorna osoba nije ona osoba koja samo radi ono što mu netko govori – to je više neki oblik slijepe poslušnosti.

Kada govorimo o cijepljenju, netko tko se cijepio može biti odgovoran samo ako ta odluka ima utemeljenje u stvarnosti. Ili, netko tko se nije cijepio isto tako je odgovoran ako je njegova odluka došla nakon promišljanja i ima utemeljenja u stvarnosti. Osoba bi trebala sve to proučiti, saznati o čemu se tu radi, koje su nuspojave, proučiti istraživanja, proučiti sve što se tiče njegove ili njezine dobne skupine i njegova ili njezina zdravstvenog stanja, savjetovati se s liječnikom i tome slično i tek onda odvagati sve benefite i rizike i reći – za mene mislim da je ova odluka ispravna.

Takvu je odluku teško donijeti za sebe samoga na odgovoran način, ali nikako ne možeš tu odluku donositi u ime drugih ljudi, jer oni snose posljedice tvojih odluka. To je bitna razlika između odgovornih i neodgovornih ljudi, ili da ne kažem poslušnih koji su potpuni roboti koji kad nestanu naredbe su kao robot koji je izgubio vezu sa satelitom i nema dalje, ne zna što bi radio. Netko drugi može odlučiti vjerovati liječniku i cijepiti se ili ne cijepiti se u skladu s onim što mu savjetuje liječnik, znači ne donosi tu odluku sam, ne istražuje ništa sam, niti se interesira o bilo čemu, o svom tijelu i svome zdravlju.

To bi bilo ponašanje djeteta gdje mi u dobrom duhu, u dobroj vjeri, u suradnji s drugim ljudima, slušamo i vjerujemo što nam kažu i napravimo tako zato što iz iskustva znamo da su ljudi vjerodostojni i žele nam dobro. To je ono što djeca koriste kao štaku dok ne postanu samostalni, odrasli ljudi koji se mogu odgovorno ponašati i snositi posljedice za svoje odluke.

Treća skupina ljudi su ljudi koji razmišljaju na sljedeći način: „Ne znam i ne zanima me, ja ću se cijepiti deset puta ako mi kažu svake godine, baš me briga, a ti si glup i ti si ravnozemljaš i kreten koji ne sluša što mu se kaže i ti nisi odgovoran.“ Evo, vidite kako je pobrkao pojmove i kako ne shvaća koliko ne zna. Dakle, to je čisti poslušnik, ono – slijepi religijski fanatik.

To je osoba koja je svoju slobodnu volju i svoju odgovornost koju mora imati i preuzeti za sebe predala nekom drugom. Žmiri i trči, baš ga briga. Dakle, potpuno slijepa vjera – bez opravdanja vjeruješ nekome. Ista stvar vrijedi i za bilo koju drugu odluku. Neću se cijepiti – ista stvar. Dakle, ja se neću cijepiti makar došlo najbolje cjepivo na svijetu koje će mi spasiti život kada trebam umrijeti. To je također iracionalno ponašanje.

Stalno zaboravljamo da se odgovornost odnosi na pojedinca. Ne može biti odgovorno Ministarstvo. Ne može biti odgovorna Država. Tu su u pozadini ljudi. To je nevjerojatno kako mi to zaboravljamo. Iza tih koncepata se kriju ljudi, a ponekad se doista i kriju kako ne bi snosili posljedice svojih odluka.

Pravo zlo u biblijskom smislu je kada se pohvali ljude koji su samo poslušni, dakle oni koji kažu – „ne znam, ne zanima me, ja samo radim svoj posao“, kada se te ljude pohvali da su oni odgovorni, podigne ih se s dna hijerarhije sustava vrijednosti, dakle njihovu poslušnost se podigne na sam pijedestal odgovornosti – u područje vrlina. I onda si takvi ljudi uzmu za pravo da donose sud o svima ostalima koji nisu kao oni, dakle, ti drugi ljudi nisu više odgovorni, iako su možda upravo ti ljudi zapravo odgovorni.

Ti poslušnici misle da su oni virtuozni, da oni imaju sve te vrline, oni su ti koji su odgovorni, a svi ostali su niža bića. Poslušnici kao takvi inače imaju i drugih karakternih mana. A, posebno je tužna situacija kada se ljude koji su zaista odgovorni demonizira, marginalizira, cenzurira, proglašava luđacima, ravnozemljašima, sektašima, ljudima s niskim IQ-om itd.

Kada vas netko tako karakterizira, onda to više govori o njemu nego o onome tko prima te uvrede. A sama manifestacija zla je kada se ljudima koji nisu poslušni, dakle koji „nisu odgovorni“ – otvoreno prijeti nasiljem, uskraćivanjem sloboda, prava i tako dalje – i njima i njihovim obiteljima i to nasilje se još ozakoni, kao što se sada događa u Kanadi i kao što se svojedobno događalo u nacističkoj Njemačkoj – dakle to je onda baš manifestacija zla. I to je nešto nad čime ne smijemo žmiriti. Zlo nikad  ne spava i uvijek se prikrada. Nemojmo to zaboraviti.