Edvin Jurin – Pravo na stav je pravo na život!


Ono što me iz perspektive današnjice najviše zabrinjava jest sveopći – gubitak stava!

Kod koga tj. na kojoj razini ? Na razini i društva i i samog pojedinca.

Neimanje ili gubitak stava više nisu fenomen, oni postaju društvena konstanta.

Znate onu čuvenu izjavu ”reći popu pop, bobu – bob”.

Povijesno rečeno to je nagovijestio da će reći jedan preminuli hrvatski političar iz prošlih vremena u zoru opće ratno huškačke agresije na prostoru naše bivše države. I naravno – nije ispunio. I onda nas je ”krenulo”. Sa svim tragičnim posljedicama – stotinama i tisućama poginulih, invalidnih i – raseljenih.

 Povijest se stalno – ponavlja

Na žalost, povijest se ponovila – ovaj put nešto dalje od nas. S navlas istim tragičnim pričama i (anti)herojima.

Da li je čovječanstvo moglo učiniti više?

Svakako da! Posebno imajući u vidu da poput papagaja ponavljamo onu Ciceronovu latinsku: Historia (estmagistra vitae! (Povijest je učiteljica života!) Ali, jedni su oklijevali, samo primjera radi plina, drugi radi nafte, a treći radi pšenice i tako redom – ukratko poradi svojih nacionalnih račundžijskih interesa po formuli ” zakolji kravu radi šnicle”. Déjà vu,(Već viđeno) kad je svjetska povijest u pitanju, rekoše cinici.

Na žalost to vrijedi i za naše domaće mikro prilike.

Vodimo besplodne i duge rasprave tko ima pravo na pobačaj kao u tragičnom primjeru majke sa očigledno deformiranim djetetom, što je nota bene sama po sebi takva tragedija da se nitko ne pita tko uopće može raspravljati i donositi odluku o sudbini onog što žena nosi u sebi osim nje same. I u tome redom sudjeluju naša uvažena liječnička imena, koja se pozivaju na priziv savjesti. Čije i koje i u čije ime? U strahu od koga u našem društvu u 21. stoljeću?

O tome što će pisati na ploči u Bleiburgu i kako ćemo se tamo ponašati, odlučuju Austrijanci – točnije austrijska crkva i austrijska policija. Što i nije neka novost – o tome su detaljno izvještavali naši mainstream mediji.

Ili pak o navijačkom incidentu na našoj autocesti ili pak na zagrebačkom stadionu kad je bačen zastor baklji tijekom posljednjeg kola ovogodišnje izdanja HNL lige?

Što čekamo? Hrvatski masakr tipa onog 29. svibnja1985. na stadionu Heysel u Bruxellesu prije finala Kupa europskih prvaka u nogometu između talijanskog Juventusa i engleskog Liverpoola kad je životom platilo 39 navijača. I da, uvijek nam je tu netko kriv. Ovaj put hrvatska policija koja je napadnuta. Tko bi nam bio kriv da su poginuli policajci u kombiju u koji je ubačena baklja ili pak ljudi zaključani u benzinskoj pumpi? Tko bi zaštitio njihove, ne daj Bože, udovice i odgojio njihovu djecu?

Zar to nije dovoljno za opće društveni jedinstveni stav da o svemu promišljamo i progovorimo ono što stvarno mislimo i osjećamo da u ovakvim prilikama treba učiniti.  Već vidim vaše osmijehe pune ironije.

Čiji smo taoci postali

Zašto dozvoljavamo da nas tome podučavaju drugi?! Čiji smo taoci društvene percepcije postali?

O pristupu pobačaju dociraju nas Slovenci, bleiburškoj tragediji Austrijanci, a pristupu navijačima Englezi. A o zaštiti strateških nacionalnih interesa recimo – mađarske vlasti koje ne prezaju od ničega ako je njihov državni gospodarski interes u pitanju pa čak i u ovoj ukrajinskoj tragediji.

Zaboravili ste možda već ono (ne)izručenje hrvatskim sudovima nekadašnjeg mađarskog predsjednika naše domaće naftne kompanije ? I gle čuda – još uvijek su u Europi.

Gdje nam je naš hrvatski osjećaj za nacionalni opći i pojedinačni osjećaj ponosa? Nigdje. Barem za sada. Nisam jedini kojeg to neveseli, da ne kažem rastužuje. U biti sve polazi od pojedinca.

Znam, svijet se fragmentira, usitnjuje. Od snažne grupe (totalitarizam) društvena moć se, što podržavaju i pospješuju digitalne tehnologije  prebacuje ili, bolje rečeno, nekontrolirano preljeva na krhkog prosječnog pojedinca (mobilizam). Mentalno zdrobljenog između pandemija, zveckanja oružjem i inflatornih prijetnji svakodnevnom standardu.  

Posljedica? Pojedinac počinje lavirati, manevrirati, mijenjati svoje odluke o istoj temi da ne kažem problemu više puta dnevno. Stalno pribjegavajući novim i novim rješenjima u fokusu stalne osobne percepcije nestabilnosti i straha od onog oko sebe i do sebe.

Gubeći tako sebe i budućnost nauštrb varljive dobitne sadašnjice, jer ga u određeno novo vrijeme sustigne i poklopi po glavi – stara nedosljednost.

Kuda nas sve to vodi

Jedno je sigurno, željeli mi to priznati ili ne:  Čovjek je stvoren od svoje više inteligencije tako savršeno nesavršeno da stalno treba vođu.

Kako? Pojasnimo to na principu upravljanja brodom. Zamislimo da plovimo velikom brzinom prema stijeni. Pola posade misli da ju trebamo obići s lijeve, a pola s druge strane. Kapetan broda mora donijeti odluku, on mora imati svoj stav. I to relativno brzo, jer brod plovi li ga – plovi. Ne donese li se u tom trenutku odluka – zna se što slijedi.

Nije li sazrelo vrijeme da svi, svaki za sebe budemo istinski kapetani, da se počnimo izjašnjavati, zauzimati stav da ne bi sami ubrzavali svoj brodolom. Oprezno upozoravati na ono što ne valja, hvaliti dobro.

Postanimo svjesni da, kako kažu psiholozi, mi sami određujemo svoj stav, koji je jedna od rijetkih stvari u životu nad kojima imamo potpunu kontrolu. Ako to želimo i znamo, naravno.

Mnogi počesto nikad ni ne posegnu za tim alatom tijekom cijelog života, nesvjesni da postoji.

Pročitah tako jednom izjavu harvardskog psihologa Williamsa Jamesa: “Najveće otkriće moje generacije je da ljudsko biće može promijeniti svoj život mijenjajući svoje stavove uma.”                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                 Nastajanje stava je – ipak disciplina

Kako ovladati stavom?

Najbolje je ako se stav ne događa spontano. Moderna saznanja ukazuju da je nastajanje stava ipak disciplina koju valja vježbati, unapređivati i stalno učiti i – učiti.

I koliko god je to moguće – preusmjeravati kada počnemo osjećati da našim stavovima prevladava impulzivnost i samim time negativnost.

Školski rečeno i za državu kao sustav i pojedinca iz mojih osobnih iskustava vrijedi isto:

  • Imaj na umu uvijek perspektivu odnosno veliku sliku, koju s vremena na vrijeme ispravi u skladu s novim saznanjima. Ako je potrebno, nacrtaj ju poput navigacijske karte. Tako ćeš manje mijenjati kurs svog životnog putovanja.
  • Spoznaj svoje ometajuće i ograničavajuće okolnosti i priznaj problem kako bi pristupio njegovom rješavanju. To počesto zna biti i – najteže.
  • Upravljaj svojim vlastitim pričama kako bi riješio svoj problem, koji se spoznao i time formirao svoj stav.

I da:

  • Ne ogovaraj, ne prigovaraj i ne postupaj obranaški – sve pobrojano zamagljuje tvoj fokus i tjera te natrag u perceptivni prostor odnosno Pandorinu kutiju iz kojeg nastojiš izaći.

Investiraj u sebe, a ne u tuđe ljude poklanjanjem im pažnje koju ne zaslužuju.

  • Pobjedničku sliku i priču o sebi izgrađuj planiranjem, ako je moguće svakog dana unaprijed i to sa strpljivošću i energijom. Ipak, uvijek budi svjestan činjenice da pobjednički stav troši i time potrebuje – dosta vremena.
  • I na kraju, razgovaraj stalno s tobom više nego s bilo kojom drugom osobom, nastojeći da takav razgovor bude i iskren i ugodan. Ovo je možda i odlučujuće.

Niste ili nisi spreman? Ne želiš?

Alternativa je da budeš ili budemo, lagano pa potom sve intenzivnije, pomaknuti u stranu okruženja kojem pripadamo. Da, u biti to je preduvjet tvog ili našeg opstanka i daljnjeg razvoja.

Znači, pravo na stav je u biti pravo na – naš život!

I kako je to lijepo jedan od mislitelja: Naučite biti sretni s onim što imate dok slijedite ono što želite.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp