Od rođenja promatram i doživljavam svijet nekim drugim osjetilima koja ne bih nikada ni osjetila kao “druga” da mi ljudi koje bih susretala na tom putovanju nisu svojim primjerima, životima i tome kako oni svijet doživljavaju to stalno davali do znanja.
Od rođenja sam se o pojavama koje su drugima bile gotovo nezamjetne ili bi ih vidjeli u nekom drugom svjetlu od onoga kako ih ja vidim, poput recimo jutarnje rose, snijega, izlaska ili zalaska sunca, dodira ili mirisa voljene osobe, dječje ručice u našoj ruci, čistoće ljubavi koja svaki put ima energiju prve ljubavi, zarona u more, pijeska pod stopalima, ljetnog pljuska, zagrljaja i beskrajno mnogo toga izražavala u superlativima.
Sve to je meni bilo predivno. Nadrealno. Čudesno. Nebesko. Udivljujuće. Zanosno. Nečuveno.
I što sam se više na svoj način izražavala o svim tim pojavnostima, to sam imala osjećaj da ostali manje razumiju što želim reći.
Sve to je za mene predstavljalo i predstavlja mnogo više od svog primarnog oblika.
U mojoj je svijesti iza svake od tih pojava bezbroj svemira koji se ne mogu doživjeti s ljudskih pet osjetila, već ih se može spoznati samo otvorenim srcem, znatiželjnim i širokim duhom te vjerom u to da ovamo nismo došli kako bismo ispunjavali svoje ovozemaljske i samim time vrlo skučene ciljeve, već da bismo naučili nešto o bezuvjetnoj ljubavi, povjerenju, suosjećanju, milosti i beskonačnoj snazi našeg vječnog duha.
Dok god to ne shvatimo, nećemo živjeti to toliko predivno Nebo na Zemlji.
Hvala, veliki Živote!
