Kina kao vježbaonica za ostatak svijeta – Život pod stalnim nadzorom vlasti


Ako smo se ikada zapitali kako je to živjeti pod stalnim nadzorom, što nas sve najvjerojatnije čeka u sklopu globalnog nadzora stanovništva i što je sada na sreću globalnih lidera tehnološki više nego moguće, pogledajmo kako žive Kinezi. Kina je u potpunosti ograničila privatnosti i slobode kretanja ljudi tijekom pandemije, što je ogroman broj ljudi bespogovorno prihvatio. Razina njihove poslušnosti ne prestaje nas frapirati ni danas. Kada vidimo kako je njima živjeti pod stalnim nadzorom velikog mozga kako nazivaju kontrolni centar, možemo biti sretni s relativno malom količinom nadzornih kamera kod nas, iako ih i kod nas ima već više nego dovoljno da nas iritiraju dok hodamo našim ulicama i trgovima. Djeluju sablasno i prava su slika nepovjerenja među ljudima i težnje vladajućih i moćnih ljudi (onih koji svoju moć vide u materijalnom bogatstvu i društvenim pozicijama) za iskazivanjem svoje moći (čitaj: nemoći).  

U ‘mozgu’ (nadzorno-kontrolnom centru zvanom China’s Brain) šangajske četvrti Pudong svaki sumnjivi Covid-19 slučaj se nadzire. A, kako to sve funkcionira, objasnila Sheng Dandan, koja je radila na razvoju ovog projekta i danas je djelatnica prvog i glavnog kontrolnog centra u Pudongu:

„Instalirali smo mrežu senzora ispred stanova u kojima ljudi žive. Kada senzor na vratima registrira da ljudi napuštaju stan kršeći pravila, upozoreni smo. Okružno osoblje i Ministarstvo zdravstva zatim se informiraju i mogu brzo reagirati. Provodi se ono što je tehnološki moguće s malo obzira prema privatnosti ljudi. Kritike ili otpor među stanovništvom gotovo da i ne postoje.

Otkad smo mapirali stambene zgrade u okrugu, znamo točno koje su zauzete, a koje ne te tako znamo i gdje ima slobodnih mjesta. Znamo i gdje žive stariji ljudi sami. Znamo gdje je potrebna briga ili pomoć, sve je to pohranjeno u našem sustavu i može se pristupiti tim podacima u stvarnom vremenu.

Čak i oni koji ne odlažu svoj otpad kako treba su zabilježeni. Stanovnici koji se ne pridržavaju pravila snimljeni su kamerom iz tri različita kuta. Takozvani ‘mozak’ (kako nazivamo kontrolni centar za nadzor građana) djeluje vrlo brzo. Bilo da se radi o krivo parkiranom automobilu ili neželjenom oglašavanju, sve biva zabilježeno. Prekršaje mogu rješavati policajci koji su spojeni na kontrolni centar putem aplikacije. Čim odredi i volonteri u stambenoj četvrti uoče problem, mogu to prijaviti i učiniti snimke. Fotografiraju i prijave problem, a tada naš sustav automatski odlučuje kojem odjelu proslijediti određeni slučaj.“

Razvoj tehnologije svakako predstavlja civilizacijsko dostignuće, ali ono što je loše u svemu tome je to da se tehnologija ne koristi samo u svrhu poboljšanja naših života, već u svrhu nadziranja i kažnjavanja ljudi. Ne znam zbog čega i od kuda tolika želja za kontroliranjem ljudi. Svim vlastima svijeta bilo bi bolje i pametnije da se pobrinu za to da napokon počnu raditi svoj posao i služiti svojim građanima koji ih plaćaju, a ne da stalno traže nove načine za iskazivanje svoje moći kako bi na taj način – tlačeći svoje građane i iživljavajući se na njima, liječili svoje komplekse.

Kojeg li apsurda. Jedna zemlja poput Kine koja je oduvijek bila smatrana nazadnom zbog sustava u kojemu Kinezi žive, danas se prikazuje najnaprednijom jer je svjesno preuzela ulogu vježbaonice za ostatak svijeta – za uspostavu novog, resetiranog svijeta kojim će vladati ‘nevidljivi’ vladari iz sjene – marljivi graditelji zidova među ljudima pomoću kojih će uspostaviti u medijskom smislu zabranjeni Novi svjetski poredak globalnog nadzora čovječanstva.

Pandemija je bila povod za ubrzanje digitalnog nadzora nad stanovništvom. Sada se taj sustav koristi ne samo za kontrolu kretanja ljudi i u pandemijske svrhe, već i u svrhu nadzora poslušnosti građana. Primjerice, ako radnik na nekom gradilištu nema zaštitnu kacigu, odmah biva snimljen i kažnjen. Ako netko prelazi cestu na mjestu gdje to nije dozvoljeno, istog časa biva snimljen i kontaktiran kako bi ga se kaznilo. Sve, baš sve se snima i nadzire. Kinezi više ne žive u slobodnom svijetu. Zarobila ih je tehnologija, ali oni se ne bune. Naprotiv. Prihvatili su pravila igre slijepom poslušnoću istreniranih robova sustava i ostatak svijeta ostavili da se pita – čeka li to uskoro i nas?

Autori Tamara Anthony, Mathias Bölinger, Svea Eckert i Daniel Satra snimili su vrlo poučan dokumentarni fiilm za Deutsche Welle pod nazivom “China – Surveillance state or way of the future” (Kina – država nadzora ili put budućnlosti) o šangajskom nadzornom centru i životu u Kini pod nadzorom stotina milijuna nadzornih kamera diljem te zemlje. Pogledajte ga kad stignete i zamislite se nad svijetom u kojem živimo te se upitajte – sviđa li nam se ovakav svijet?

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp