Prestani tražiti druge. Što je to u drugima, a da nije u tebi? Možeš li s drugima zapjevati i zaplesati, a da im nisi otkinuo komadić duše? Ili im dao dio svoje? Često je to u nepovrat… Ljudsko je biće potrgano kao školska bilježnica puna pogrešaka, pa se trganjem listova pokušavaju prikriti te greške.
Ne postoji druga polovica. Jer ti nisi polovan. Ti si cijeli. Potpuno cijeli. Tko će te nadoknaditi? Netko s teretom prošlosti, teretom emocija, frustracija i nedorečenosti? Tko će te nadopuniti, popuniti i tko će ti donijeti sreću? Pa da i postoji takav, kako će ti taj obaviti posao koji moraš ti sam?
A kako god ti se činilo da ima takvog, to je samo iluzija. Trenutni sjaj koji brzo zgasne… Mnogi ljudi se ne bave sami sa sobom jer je to iznimno teško. I usamljeno. Ostaju na površini života i kradu tuđi dah. Umjesto da dišu sami.
Površnost i ispraznost je sve češća. Biti svoj, sa svojim stavom, svojim shvaćanjima života i svijeta je opasno. Strah da ne misliš i ne osjećaš kao drugi… Jer drugi mogu biti zvijeri koje će te pojesti. Ali svoj se ne postaje ako cupkamo za većinskom masom. Ne napreduje se, ako prihvaćamo ustaljene obrasce razmišljanja i življenja.
Ne postaje se svjestan, samosvjestan, cjelovit i neovisan, ako se nadamo da će nas netko drugi održavati uspravno na našim nogama. Čovječe, ti si potpun. Ti si cijeli kao Svemir. Pun blaga, bogatstva i neistraženih područja. I moraš postati toga svjestan.
