Elia Pekica Pagon – Njegujmo prave odnose


Međuljudski odnosi su zamršeni i nepresušan su izvor informacija. Nevjerojatno je koliko svakim danom u tim odnosima učimo i o sebi samima i o drugima.

Često, kada se dogodi nesporazum u nekom odnosu, želimo isti izgladiti na najbezbolniji način. Nešto što nam se isprva činilo kao laž, netko sada ispravlja nudeći nam sva moguća „istinita“ rješenja predmetne pitalice, a sva su ta rješenja samo nove laži u koje se ta osoba bespotrebno zapetljava umjesto da jednostavno prizna laž, pa znamo toj osobi reći – nema veze, zaboravi, nije važno, ionako je to sada iza nas, a sve to – samo kako bismo prekinuli neku raspravu i nastavili pričati o drugim nevezanim stvarima – u prijevodu – kako bi neki odnos ostao takav kakav jest, odnosno kako bi opstao, kakav bio da bio.

Ostajemo na površini, bojeći se dubine i odgovora na sva pitanja što nas tamo strpljivo čekaju. Ali, u nama svaki put kada zanemarimo znakove za uzbunu, uvijek ostaje neka gorčina zbog nedorečenosti koja visi u zraku.

Također, kada nam netko nanese neku sitnu nepravdu, nenamjerno ili pak namjerno, obično znamo reći – nema veze, to su sitnice, sigurno nije bilo namjerno, samo kako bismo zadržali neki odnos koji možda uopće ne zaslužuje našu pozornost, niti minute našega života, ali teško se odlučujemo na rušenje mostova koje smo godinama gradili.

Nedorečenost je nešto što nepovratno uništava međuljudske odnose. Sve one riječi što ih nismo jedni drugima rekli, a trebali smo, sve one stvari koje nismo napravili, a trebali smo. Nikada nije kasno da ispravimo te greške i počnemo u realnom vremenu reagirati u datim situacijama i otvoreno razgovarati jedni s drugima o svemu što nas muči.

Razgovor je čudo. Razgovorom se mnogo toga može riješiti u korist svih sudionika istog. Izostanak razgovora stvorit će razdor među ljudima i svatko će, razmišljajući o tom odnosu, potom donositi neke svoje zaključke o šutnji koja se spustila poput neprobojnog zastora u taj isti odnos, a možda će svi biti u krivu, jer prava istina izaći će na vidjelo tek tijekom iskrenog razgovora s osobom s kojom želimo zaliječiti ranjeni odnos.

Ne znam zašto nemamo dovoljno hrabrosti preispitati naše odnose, kao da se bojimo istine koju ćemo o njima saznati. Volimo idealizirati naše odnose. Zbog čega? Na mjesto loših odnosa mogli bi doći neki bolji. Umjesto porušenih mostova možda možemo izgraditi neke nove.

I zato, pitajmo se – tko bi nam od naših prijatelja posudio kišobran dok pada kiša, dao čašu vode kada smo žedni i pružio nam utočište kada nam je potrebno? Tko nam je istinski prijatelj, a tko samo glumi da to jest? Jesu li naša prijateljstva jednosmjerna ili dvosmjerna? Koliko je u njima uzajamnosti? Jesu li naši odnosi uzimanja-davanja bez kalkulacija ili samo jedna strana daje, dok druga strana samo uzima? Svatko od nas duboko u sebi zna odgovore na sva ta pitanja, samo ih se boji postaviti.

Sve te, nazovimo ih, nevažne sitnice, koje svjesno zanemarujemo u našim odnosima, nisu uopće sitnice, nego bitni i vrlo važni znakovi koje ne smijemo zanemarivati, već ih uzeti u obzir i hrabro preispitati sve naše odnose, kako bi uz nas bili i ostali samo oni ljudi koji to doista i zaslužuju te kako bi se iz naše blizine maknuli oni ljudi koji su samo dobri glumci u predstavi našega života. No, sjetimo se da smo mi redatelji našega života i da svakom glumcu u bilo kojem trenutku možemo otkazati angažman. Iskrenost je temelj svakog odnosa. Sve ostalo je laž koju treba odstraniti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp