Hrvatska (demokratska zajednica) ne smije biti talac jednoga čovjeka!

Hrvatska (demokratska zajednica) ne smije biti talac jednoga čovjeka!

Je li talačka situacija opis „radnoga mjesta“ svakoga prosječnog Hrvata ili smo još uvijek u pretpolitičkomu prelasku s velikosrpsko-orjunaškoga totalitarizma u totalitarizam s neoudbaškim licem – that is the question, Hamletiću moj – ili, bolje – Andrejiću moj?!

Izgovori čovjek koji se, kako čujem i čitam, vraća do konca godine „kući“, v Bruslj, rekli bi Golob i taubeki prek Sutle, a ne krijem da su mi te riječi još dugo zvonile i zvečale u ušima, ulijevajući mi – nakon niza neuspjelih pokušaja, izdaja, prodaja i brojnih lažnih svjedočenja i još lažnijih lidera – povjerenje u neku najnoviju hrvatsku renesansu, od gospodarske do demografske obnove i natrag, za koju sam već pomislio da je samo ja sanjam i viđam u svojim hrvatskim iluzijama ujedinjenoga hrvatskog iseljeništva i nas, domovinskih Hrvata, neovisno u kojemu kutku naše zajedničke prapostojbine obitavali!

Jer, dogodi se, nekim čudom upravo to – eto nam europskoga zlatoustog Plenkovića i argentinskog ustaškoga sina Stiera – vraćaju se „kući“ pjevajući i zagrljeni i, eto pomirbe, baš kao da se Franju pitalo!

A, kad ono, eto učas i „desnoga krila“ lijevoga business-plana „Tito nakon Tita“, s otfikarenom otvorenom neoorjunom, ali, zato, predvođenog „ništalažnim Vrdoljakom s Titanica“ te, prvenstveno, progresivnom ministricom školstva i pajdašicom z Varaždina, koja jaše na čelu kolone koja, nakon presaldumljivanja, brojaše identičan broj članova, koliko i ministara, valjda?!

Ne prođe dugo – ode Blaža, dođe Dragana pa izmigolji Predrag, umiligolji Mile tobdžija, a odvrdolji i Vrdoljak, a dopupa Pupovac!

Eh, kakav bi to san bio – ma, ne san, već noćna mora s elementima „sf“-a – ali, ipak nije, „stvar“ je puno gora jer sve ovo, uz sad već prilično popunjenu galeriju likova „niotkud u hrvatsku vladu“, živimo, eto, već punih 6 godina!

Pa, me, nekako, baš zanima, smije li, može li ili, pak, mora li Hrvatska biti talac jednog, ali vrijednoga čovjeka koji može što hoće – pa i na megdan strašnom, umirovljenomu štemeru s Pantovčaka – mislim – ako baš bude trebalo, ne?!

Ali, bi se i neka pinka dala tu potegnuti jer ne bi bilo zgorega patentirati taj naš „hrvatski sindrom“ jer oni neki Stockholmski se već godinama ne nose, jednostavno su se ofucali, zdošli i izišli iz mode, a pregazili ih – redom – stabilnost, inkluzivnost, istambulnost, sinergija, ukrajinska mirna reintegracija, marrakešnost i vlakovi bratstva und jedinstva, eurozona i pokoji cent, šengenizam te konasbrezavadi, Alojzije i Porfirije!

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

 

 

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp