Odvratno: nastavlja se teror nad Markom Franciškovićem – Sustav mu produljio istražni zatvor do 16.9. 2022. godine


Nakon današnjeg ročišta, Marku Franciškoviću je produljen istražni zatvor do čak 16.09. 2022. godine. Razlog je sezona godišnjih odmora na sudovima. S tim datumom, dakle skoro 80 dana i noći od danas, Marko će bez suđenja odguliti punih 10 mjeseci u Remetincu s mogućnošću daljnjeg produljenja.

Evo što o cijelom tom montiranom procesu misli poznati riječki aktivist Lovre Periša.

Marko Francisković je ključna figura Hrvatskog antiglobalističkog pokreta otpora. Ne zato jer ju vodi, već zato jer nam je ukazao na nas same.

Neću reći da me je strah, jer sam iskreno cijepljen protiv strahova sustava i čitav život živim po mojim pravilima, a ona koja smatram debilnima ili moralno i etički neprihvatljivima kršit ću ih po defoltu.

Svi znamo da Marko ne leži mjesecima u zatvoru zbog “kamilice” od govora i svi znamo da mu pakiraju što mogu i ne mogu jer je “sustav” prepoznao energiju Alfe. To je obrazac koji se dogodio više-manje u svim državama svijeta.

Ušutkali su energiju revolta zatvarajući nevine ljude bez optužnice, demonstrirajući da postoji velika mogućnost da se dogodi bilo kome od nas za naš aktivistički angažman. Tvrdim vam da nema čovjeka koji nije ustuknuo vis- a vis svoje obitelji i izgradio rezerviranost prema eksponiranju sebe. Legitimno je pitanje; što će moja djeca ako mi se dogodi sličan scenarij kao s Markom?


Bit ću posve iskren s vama, najlakše mi je reći boli me briga za nekog Franciskovića i što je najbolje neću mu ni doći kao podrška, jer ću biti na godišnjem na Korčuli, ali ovdje se ne radi o Marku. Ovdje se radi o meni i što sam izgradio u sebi nakon prosvjeda 20.11. 2021. godine.

To je spoznaja da će i meni biti okrenuta leđa ako se nastavim boriti za njihovu djecu. To je postao moj iracionalni strah da će moje curke ostati bez moje prisutnosti i ugrožene egzistencije.

Marko mi je postao simbol dizanja ruku od ideje da budem inicijator bilo kojeg budućeg prosvjeda. Mogu huškati s profila, ali nema šanse da ću glavu na panj staviti za narod koji se ne žele pretvoriti u djela nego ostaju skriveni iza tipkovnice i tko će što reći programa.


Nitko neće maknuti prstom dogodi li mi se što i Marku. Zašto? Da bi mi hrpa nepodojenih maminih sinova servirala da sam egotriper. To mogu biti i bez da se eksponiram i završim kao Markan.


Što se tiče mog trenutnog aktivizma, sve dok vidim da smo statični kao pleme po pitanju njegove slobode, dižem ruke od plemena i ne želim biti dio njega niti bilo kakve priče oko novih prosvjeda na jesen, ako ih ikada više bude s količinom “pičizma u duši” koji nas krasi.


Sada si razmišljam, upoznao sam načelnika Primorsko – goranske za javni red i mir, sprijateljo se s njim od prijavljivanja silnih prosvjeda, jer se mnogi nisu htjeli odvažiti doći ako izlazimo na divljaka.

Kakve nebuloze sam slušao dok su sebi opravdavali da ne izađu na ulicu u svojoj verziji građanske neposlušnosti i nepokorenosti. Kao male bebe sam ih molio da pronađu građanski neposluh u sebi i nije išlo.


Nisam ja sebe gurao u Inicijative. Ja sam bio inicijativa jer sam već dvadeset godina s ratnikom u sebi spreman na NWO i jer sam “propovijedao” da inicijativa mora doći od probuđenog pojedinca i ključ je da ju pronađemo u sebi, a koji način je bolji od pokazati primjerom.

To je moj aktivizam koji me doveo da plešem s Tihanom na double deckeru na prvom Festivalu i svjedočim neponovljivoj energiji. Sanjao sam tog probuđenog pojedinca i kada mi se ukazalo 5 000 duša koje kliču, pjevaju, grle se i šire ljubav, snaga tog trenutka je bila toliko dojmljiva da se uklesala u mene za vijeke vjekova.


A onda je došao 20.11. prošle zime i iskreno nisam planirao ići na taj prosvjed. Bio sam rezerviran do pred par dana prije, ali onda me zvao Zdravko i rekao na telefon; Ne seri, diže se cijela Hrvatska i molio da povučem Rijeku u Zagreb. Opet sam skupljao te buseve i d…. se stvarima koje bi definitivno volio da me nisu zapale, ali ustrajno se nitko nije nudio sa svojom samoinicijativom i to me iscrpilo do kraja.

Sve skupa me mentalno osakatilo u aktivističkom smislu. Nećete se pretvoriti u djela? Tko vas j…. Taj 20. 11. je bio čudesan za mene. Bili smo na platou ispred Muzeja kada je Zdrave dozivao moje ime. U gomili sam uspio razaznati da me zove kada je povikao – Murja nam je zaustavila bus, treba ga ići osloboditi.

To je bilo dovoljno da se upustim u šetnju od par kilometara i stignem na poprište među prvima. Bio je jedan murjak s motorom koji je stao ispred busa. Prvo sam mu se unosio u facu, a onda mu počeo na finjaka objašnjavati da je najebao ako ne makne motor jer će bus krenuti ovako ili onako, sa njim ispod ili sa strane.

Bilo nas je 5-6 u tom trenu pa nije reagirao nego na motorolu javljao situaciju. U jednom trenu iza ugla zgrade 100 m od nas se ukazala skupina od 200 – tinjak raspjevanih ljudi na što je podigao prnje i nestao. Da ne bi bilo daljnjih ekscesa ukrcao sam se skupa s Pokupcem na double decker, again.

Možda zato jer sam na Festivalu bio angažiraniji i malo dublje upleten u cijelu priču pa je cijeli dojam Festivala drugačija emocija od 20.11., ali ono što je moja duša doživjela kada je bus došao na sam trg među 50 000 ljudi nema riječi kojima bi se moglo opisati.. I sad mi jeza niz kičmu prolazi od dojmljivosti evociranja trenutka.


Imao sam ludu sreću da imam najbolja sjedala u gledalištu za promatranje buđenja hrvatskog naroda. S 5 000 na Festivalu do 50 000 tisuća od našeg zadnjeg prosvjeda je veliki pokazatelj trenda koji otkriva činjenicu da nismo toliko usamljeni u našoj borbi i to je ta iskra koja tinja u meni i ne dopušta mi da u potpunosti okrenem leđa aktivizmu, borbi ili Marku,

Ili Robiju ili Andriji ili bilo kome tko je na svojoj koži osjetio kažnjavanje sotonističkog sustava sa svoju aktivističku borbu, jer sam sutra to ja.

Jebe mi se da li je Marko đihadist, retard, wahatever i koja su njegova osobna načela, svi imamo istog neprijatelja i svi imamo istu želju. U ovom trenu mi je važno samo da mu izrazim podršku pa makar to bilo kroz ovaj jedan tekst jer se obraćam sam sebi dok suosjećam s njime.

Markova sloboda znači sloboda za moju aktivističku i ratničku verziju koju sam “zaključao” sa spoznajom da smo mu okrenuli leđa i digli ruke od uzvraćanja sustavu za njihovu Tiraniju. ali ona neće nestati bez tvog angažmana. Onog koji je na stand by iz istih razloga zbog kojih i ja izabirem svoje imaginarne strahove.

 

Marko je postao instrument tog dizajna. Da nas se ukalupi u manje odvažne pozivati na “Terorizam” s pjesmom i zagrljajima. Taj dio mi je savršeno jasan. Nije mi jasno da smo nakon 50 000 duša na Trgu naspram 20 000 policije u Hr došli na prag prepoznavanja naše stvarne moći i onda digli ruke od cijele te priče o oslobođenju od tisućljetnog sustava kontrole.

Marko je dokaz da bez žrtve ova priča neće biti završena i samo će biti još gore, a mi sada moramo nadići nove iracionalne strahove i pokazati koliko je stvarno moći u nama. 

Nismo došli do ovdje da bi potisnuli svoje potencijale, nego da bi probijali njihove granice iznova, nanovo i opet, a to ide samo suočavanjem sa strahovima i izborom da izađeš iz zone konfora.


Ta iskra mora doći od tebe. Ne mogu ti je ja usaditi nikada. Ni primjerom, ni riječju, ni djelom. Zeznuli smo jer nismo bili zreli pred tolikom masom ljudi koja je došla “s vilama” svrgnuti koga kod im pokažeš jer su im se takli u najmilije i prepoznali tiraniju, ali nismo bili ni odvažni i spremni za takva revolucionarna djela.

Štoviše, mi smo im otvorili širom vrata da nas ušutkaju dok nam sustav socijalnog kreditiranja sa digitalnim ID-om pod nadzorom AI neumoljivo stiže skupa s igrama gladi.

Bit ćeš gladan, nećeš imati ništa i bit ćeš sretan da možeš loviti kukce.

Tog 20.11. zatvoren je mogao biti Lovre, Andrija, Danijel, Mario, Ivan, tkogod. Ja bi se osjećao podjednako jadno kao i s Markom jer nema veze tko leži u zatvoru, ja sam digao ruke od sebe upravo u ovom kontekstu kojeg sam vam artikulirao.

Moja bezrezervna podrška Marku je moj povratak prema samome sebi, jer ja jesam Marko i Marko je Ja. Marku, ali više od svega meni, treba da stanete uz mene, Ivana, Milu, Tinu, Tihanu, Andreu, Lydiu.. Ne zato jer sam vam drag i simpatičan, već zato jer sam spreman ugroziti sigurnost moje djece da bi tvoja odrastala u slobodnom svijetu.


Isto ono što je i Marko učinio za tebe. Došli smo tu da bi prepoznali da smo jedno te isto i da imamo iste snove o kreiranju naše kolektivne stvarnosti. Ne boriš se protiv distopije konformirajući se na nju. Boriš se otkrivajući da uistinu jesmo kreatori naše stvarnosti i da je naše jedinstvo ključ rješenja. Vrijeme nam je za tu priču“.

Lovre Periša

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp