Ostalim ljudima država nije majka, nego opaka maćeha, pa joj svakim danom sve manje pjevamo. No, eto, zato su naši političari tu. Političari su postali privilegirana kasta ljudi koji državu doživljavaju kao firmu za koju rade i žive na račun svih nas ostalih koji punimo proračun htjeli mi to ili ne, mogli mi to ili ne, svidjelo se to nama ili ne. Netko tko nema za sebe, mora dati privilegiranoj kasti kako bi oni dobro živjeli na račun naroda. I ne samo oni. Političari i njihovi vjerni uhljebi.

Svi će oni u bilo koje vrijeme i bilo kojom prigodom s desnom rukom na srcu, a s lijevom u našim džepovima, složno poput dječice uvijek spremno zapjevati u čast proračuna koji ih hrani. Divno ih je vidjeti tako obasjane srećom i bezbrižnošću svog zatvorenog državnog svijeta u kojem žive. Osupnuti su domoljubljem (to im je u opisu radnih mjesta), opijeni su sigurnošću u kojoj žive, hipnotizirani ikonografijom tvrtke za koju rade – Hrvatske d.o.o. 

Jedna se grupa na društvenim mrežama znakovito zove „Slike društva“. Očito ne bez razloga. Sve su to slike društva – i beskućnici koji spavaju po noćnim tramvajima čekajući jutro, i ljudi koji u gluho doba noći kapuljačama prekrivenih lica pretražuju kontejnere u potrazi za plastičnom ambalažom koju će jutrom zamijeniti za skroman doručak, i privilegirana kasta ljudi koja živi na račun naroda i još usput ima plaćene troškove života na bezbroj načina kako ne bi morali trošiti svoje plaće i ostale proračunske prihode koje si priskrbljuju i koje im ovaj jadan narod izdašno plaća, bez obzira na to što taj isti narod nema dovoljno ni za sebe i svoje bližnje.

Sjetimo se samo cijena hrane. Ovih se dana zbog krize u Ukrajini dosta priča o cijenama hrane koje su svakim danom sve veće. Svi mi svakodnevno odlazimo u trgovinu i za isti iznos možemo kupiti sve manje potrepština. Svi smo to primijetili. Na nama je hoćemo li izdvojiti veći iznos  kako bismo kupili sve što nam treba, ili ćemo se nečega odreći i nastaviti trošiti iznos koji smo i do sada trošili.

Sve ovisi o kućnom budžetu ljudi za koji političari nimalo ne mare, njima je samo bitno da je njima i njihovim obiteljima dobro, a to kako narod živi – to njih nikada nije bila briga. Svi mi ostali dužni smo brinuti o njima kao da su neka zaštićena vrsta ljudi, čak i kada za sebe nemamo, umjesto da smo izgradili društvo čije slike ne bi bile toliko nakaradne, da s jedne strane imamo sliku ljudi pred kontejnerima, a s druge strane sliku političara i tajkuna na slavljima, proslavama, svečanostima i raznim događanjima i paradama kako jedu, piju i pjevaju domoljubne pjesme, što nimalo ne čudi, jer pjevaju u čast tvrtki koja ih hrani i oblači.

Vratimo se još na čas hrani bez koje nitko ne može. Zajedno s rastom cijena hrane u trgovinama, rastu i cijene hrane u restoranima, pa si rijetko tko danas može priuštiti taj luksuz. Ali to isto ne vrijedi za sve, jer, kao što znamo u saborskom restoranu i saborskoj menzi još se uvijek jede po više nego niskim cijenama. Dobro je prisjetiti se tog famoznog saborskog restorana i saborske menze koji su idealna slika licemjernog društva u kojem živimo. Taj restoran i ta menza ne da su konkurentni po svojim cijenama, oni su i u doslovnom i u svakom drugom smislu – van svake konkurencije. Po svojoj su cjenovnoj pristupačnosti gotovo pa izjednačeni s pučkim kuhinjama, obrocima u ubožnicama i studentskim menzama. O čemu pričamo? O obrocima za uboge? Ili o obrocima za dobro potkožene i umrežene ljude?

Dnevna juhica u saborskom restoranu košta svega četiri kune. Glavno jelo je svega 15 kuna, dnevni prilog koji se može samostalno naručiti je 9 kuna, salata košta 3 kune, a desert svega 4 kune. A na meniju se može naći doista raznolikih jela za svačiji ukus, od bečke šnicle, pljeskavice, raznih vrsta ribe, junetine u umaku od šampinjona, pilećeg filea u umaku od čilija, đuveča, njoki, vratine, ma nema čega nema. O prilozima i salatama da ne govorimo. U saborskom restoranu objeduju samo saborski zastupnici, a svi ostali zaposlenici jedu u saborskoj menzi koja je po cijenama još četiri do pet kuna jeftinija od saborskog retorana.

Eto, dok privilegirana kasta živi poput male zbrinute dječice, ostatak društva neka se snađe kako god zna i umije u nemogućim uvjetima koje će nam, u to nimalo ne sumnjajmo, osigurati naši vrli i vazda domoljubno osviješteni i raspjevani političari. Kojih li uglednika. Neka im je na čast hrvatska bijeda i siromaštvo. Neka im je na čast sve ono što su uz pjesmu upropastili. Pjevaju u čast sebi i svojim džepovima. Eto kome u čast pjevaju. Zastavice u njihovim rukama kojima veselo mašu samo su ikonografija tvrtke koja ih plaća – a čiji proračun svi mi punimo. Živjeli! 

Bilo bi dobro kada bi se naši političari sjetili da je nečiji otpad nečije bogatstvo, da je nešto što je netko odbacio kao nepotrebno, nekome predmet koji će mu spasiti život – poput jedne plastične bočice koja će nekome omogućiti da si kupi obrok. Da. Bilo bi dobro da svi oni ljudi koji su kronično cijepljeni od bilo kakve empatije shvate da ovaj svijet ne postoji samo zbog njih, nego zbog svih ljudi na svijetu u podjednakoj mjeri i da sve ono što postoji – postoji za sve ljude koji žive na ovome svijetu, a ne samo za one koji si prisvajaju i države i tvrtke i resurse na štetu ostatka čovječanstva. Samozvana elita neće opstati. U to sam sigurna. Ljudskost i skromnost će u konačnici pobijediti i nemoral i pohlepu. Altruizam će pobijediti egoizam…