Nema većeg pakla od beznađa i mlakosti. Beznađe je najgore stanje duše, beznađe je ponor tame, začarani labirint izgubljenih duša koje su odustale od borbe za ono dobro, za svjetlo, za istinu. Veliki problem beznađa je da osobe koje žive beznađe ne samo da su same već sada umrle, one ne žive, one su već sada bez života, nego takvi šire beznađe u svojoj okolini.
Zato mičite od sebe ljude koji su prestali vjerovati u Svjetlo. Mičite ih jer su oni sami u svojoj slobodi odlučili ugušiti svoje srce i prepustiti se tami. Ali, ne samo da su sami odlučili živjeti u močvari raspadljivosti, nego takvi i vas povlače u vonj.
Zapamtite: čovjek se navikne na sve. Pa mu s vremenom i smrad močvare nije prestrašan… sve dok mu ne postane uobičajen. Mlakost je tumor duše. Mlak čovjek niti smrdi niti miriše. Mlaki ljudi su oni koji sve usporavaju, kojima ništa nije važno, koji se prepuste struji. Oni vide da ih struja nosi u ništavilo, ali joj se prepuštaju.
Oni su pljeva koju vjetar raznosi gdje hoće. Nemaju ideale za koje žive pa životare. Nemaju strasti, oči im ne sjaje. Paze samo da imaju što jesti, s nekim leći i nešto za odjenuti. Mlaki ljudi su kukavice koji su radije izdali sve svoje ideale, nego li prihvatili izazov života i borili se za sve ono dobro i lijepo.
Čuvajte se onih mlakih i onih koji očavaju, kukaju, kojima nikada ništa i nitko ne valja. Oni imaju ljepljive pipke, sišu vam energiju pa vas izbace kada se vama napune. Opasni su to ljudi. Odustali su od svojih snova, predali su se. Kako sebi ne mogu oprostiti predaju, nutrina im vapi za nekadašnjm izgubljenim smislom – pa preslikavaju to na sve one koji ih čine zavidnim. Nema ništa gore po društvo od beznađa i mlakosti. Hrabro samo. Pobijedit ćemo!
