Distopija u Šangaju uzima sve više maha. Bez QR koda si nitko i ništa. Bez QR koda kao da ne postojiš. Ljudi su svedeni na brojke i kodove, na šifre, pinove, lozinke… Ljudi sa svojim registarskim brojevima kao da su pokusni kunići državnog eksperimenta kompletnog nadzora nad njihovim životima. Digitalizacijom naših života, svi mi zauvijek gubimo svoju privatnost. Dajući naše podatke sustavu u kojem živimo, mi se svjesno odričemo sebe samih, prepuštajući našu sudbinu u ruke ljudi koji nimalo ne mare za naše dobro, već isključivo vole osjećaj moći i vladanja te upravljanja svjetskim resursima – što nikako ne žele prepustiti slučaju, niti dozvoliti da ostatak stanovništva sudjeluje u ravnomjernoj preraspodjeli dobara.
Kinezi su sami pristali biti poslušni i njihova je poslušnost rezultirala još žešćim zahtjevima vlasti za njihovim još većim pokoravanjem. Tako će biti i dalje. Treniranje poslušnosti se nastavlja. Ostatak svijeta sve to promatra s velikim zanimanjem, ali nedovoljno zabrinuto, ne znajući da sve to čemu svjedočimo u Kini već sutra čeka sve nas.
Zato, ne smijmo se Kinezima, jer već sutra kada od svih nas ostalih vlasti zatraže to isto, da ponovno i sami postanemo QR kodovi, a ne ljudi, veliki broj poslušnika pohitat će po svoj novi QR kod koji će zaraditi ubodom, kako bi ga na svakom koraku mogli pokazati nadzornim organima i time zaraditi svoje pravo na otvorena vrata trgovina, bolnica, ordinacija, institucija, tvrtki, prijevoznih sredstava, školskih učionica, fakultetskih dvorana,…
Kina je samo svjetski poligon za vježbanje poslušnosti i uvođenje nadzora nad ljudima kako bi se na taj način njima lakše manipuliralo. Pandemija je poslužila kao izvrsna prigoda za uvođenje novih restriktivnih mjera, nadzornih centara spojenih s milijunima nadzornih kamera, karantenskih centara nalik koncentracijskim logorima i sigurno je da će se vlasti diljem svijeta nastaviti služiti pandemijama kako bi postepeno uvodili sve veću kontrolu nad svjetskim stanovništvom.
No, ljudi nisu QR kodovi. Ljudi su ljudi i bez takvih gluposti kao što su QR kodovi. Nismo li sasvim dobro funkcionirali bez silnih šifri, pinova, lozinki, kodova? Sve je to digitalna diktatura koja uzima sve više maha, a kojoj smo svi izloženi i koju prihvaćamo jer nam je prikazana kao nešto dobro i prihvatljivo. No, sjetimo se ponekad da sami biramo svoj put. Mi smo ti koji biraju. Svatko ima pravo izbora – želi li ovim svijetom hodati žigosan kao QR kod ili kao čovjek neovisan o bilo kakvom nadzornom kodu?
Ilustracije radi, pogledajmo Kineze kako bojažljivo i pokorno pokazuju nadzornicima svoje QR kodove. Kako mašu njima, želeći pod svaku cijenu pokazati nadzornicima da ih doista imaju. Kako su sretni što se mogu vlastima prezentirati kao QR kodovi, a ne kao ljudi koji stoje iza tih kodova i koji su zbog tih istih kodova u potpunosti predali svoje živote u ruke nadzornicima.
