Ako čovjek radikalno zagrize, ne može pobjeći od testiranja javnosti


To je nevjerojatno koliko ljudi nisu u stanju dokučiti kontekst, osobu, prilaz, stav, metaforu i cjelinu. Znači, nemaju odmaka; zakače se na jednu jedinu rečenicu. Svatko tumači kako želi, to je jasno, ali ljudima nedostaje pozadina i kapacitet da se na nečem zadrže dulje od minute. Odmah se srlja u tumačenje prema svojem sklopu.

Pisac ne može očekivati da ga svi shvate; ali zato on ni ne piše za sve, već samo za one za koje podrazumijeva da će uradak iščitati sukladno njegovoj pravoj zamisli. Sve ostalo je, blago rečeno, pi*darija; i nitko nikada ne bi trebao voditi računa o onome što netko drugi kaže o njegovom djelu. To je pogubno. Pogubno je za rast i razvitak. Pogubno je za spoznaju.

Ali od toga se ne može pobjeći; vrijeme je takvo, svi piskaraju, svatko je uvjeren da je njegova riječ bitna; i to nije za osuditi, ali nije na odmet ni uspostaviti kritiku koja se bazira na nečem u što je čovjek uložio gomilu truda. Neki su pametniji, neki su jednostavno površni. Rijetki su duboki, većina je ravnodušna.

No, ako ih „zadesi“ nešto što ih dotakne, odmah se upali žaruljica i počne rafal. Svatko gleda iz svog kuta, nitko ne ulazi u bit priče. A ljudima je najintersantnije nešto što će na ovaj ili onaj način odudarati od uobičajenog mišljenja, ali će biti strogo vezano za aktualnu temu. Sve to ostavlja dojam dubokog nihilizma i nerazvijene svijesti; a čim počneš o nečem „progovarati“ – izlažeš se reakciji svih, i onih „poželjnjih“ i onih „nepoželjnih“ – ali to je i ljepota stvari.

Pravi istraživač neće nikada propustiti niti jedan komentar, već će vrlo zahvalno prihvatiti svaku opservaciju. To mu pomaže da produbi svoju priču i stav, te da nastavi poduzimati radnje za koje smatra da imaju učinka. A djelovanje je važno. Pisati samo sebi za dušu, je stvar amatera i onih koji vole hobije.

Ali ako čovjek radikalno zagrize, ne može pobjeći od toga da uspostavi vlastiti put koji će ga uvijek nepredviđeno odvesti na razno razna „kemijanja“ i testiranja javnosti. Na taj način ojačava svoj integritet te crpi informacije koje su mu na raspolaganju kako bi bolje i ispravnije usavršio svoj sud, te na koncu donio zaključak koji može biti ovakav ili onakav; ali nikada ne bi trebao biti apsolutan i determiniran, jer dok god živi; čovjek mijenja i isprobava učinke svojih misli, a to najviše utječe na njega samog; a ako neki narativ „procuri“ u javnost i zadobije pozornost, može se reći da je naum uspio; jer nema ničeg goreg od suzdržanih ljudi koji zastupaju isključivo puko brbljanje i mrmljanje sebi u bradu. To su svi oni koji žive u osrednjosti, i koji se temi priključe samo onako, reda radi, ili pak zbog puke obijesti ili pak ispraznosti, što je krucijalna prijetnja samom društvu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp