Jedni drugima kao ogledala, hodamo… Energetski zapisi, emocionalni zapisi, propušteni zapisi na stranim jezicima… Biti svoj. Svoj si kada prestaneš biti ogledalo. Kao sfera zaštićena od vanjskih utjecaja. Samo u dodiru s drugima. Preko dodira čitaš, tako kako znaš, ali i dalje samo čitaš. Malo toga te može uznemiriti.
U zaštićenoj sferi si prepušten samo onome koje si pustio blizu. Nebeskim bićima, Stvoritelju ili pouzdanom prijatelju, možda četveronožnom ljubimcu… Ljudska duša je čista esencija ljubavi. Ona nosi svoje zapise kao prtljagu, jedinstvene u Svemiru. U vječitom dodiru sa Stvaranjem, sposobna je sve predati Njemu. Ipak, često, zapise zadržavamo za sebe. Kao teret, kao potpis, kao nešto naše. Je li potrebno? Je li potrebno zadržavati Sebe? Uz Njega?
U nerazumnom i nelogičnom čuvanju svega i svih u svom životu, bez upotrebe, bez sagledavanja čistog srca i otpuštanja, predaje Stvoritelju na reciklažu i obnavljanje, postajemo kanta za smeće i istresamo višak, koji više ne možemo podnijeti, tamo gdje mu i nije mjesto. Pred naše najbliže. Iako nam se čini da ispred nas stoji stranac…
Ali stranaca nema… Samo im dajemo tu ulogu, jer je lakše istresati pred nepoznatim ono što smatramo nepotrebnim. Koristimo razne metode, introvertne, ekstrovertne, nasilne, podmukle ili pasivne, oblačeći ih krinku svojih prava, svojih borbi ili ljubavi. A ego progovara, uvjeren u svoje pravo izričaja.
Između impresije i ekspresije postoji neutralno područje u kojem se možemo izraziti. Tu je samo BITI. Bez prosudbe, osude, bez promišljanja ili preuzimanja tereta. U tom području je teško ostati i ne izlaziti iz tih granica.
Veliko je umijeće to svakodnevno postizati. To je ples. Plesni koraci u kojima se lako pogriješi. To su plesni koraci koji se nauče nakon mnogih traljavih, pogrešnih i grešnih gaženja po svojim ili tuđim stopalima. A sve su to naša stopala. U nekom drugom svijetu bi jasno znali, bez sumnji, da sam ja ti, a ti si ja. A u ovom svijetu, samo smo slijepi i to ne vidimo.