Siniša Juzbašić – Gledam ga dok spava


Gledam ga dok spava, slušam kako diše, polako koračam, a koraci nestaju u daljini, sve je tiho, sve tiše i tiše. Ide spavat moj grad, gase se svjetla na mojim ulicama, a ja sam još tu, baš tu gdje sam nekad stajao, tu na kockicama Mesničke, tu gdje je mladost ostala, tu gdje smo ljudskost zidali, tu gdje smo se grlili, gdje smo sanjali.

Da, baš tu sam gdje je započelo moje putovanje, tu gdje mi asfalt poznato miriše, tu gdje stope svoje mjesto imaju. I kao da ju čujem, onu našu muziku, onu što srcem se igra, a dušu zagrijava. Jasno mogu vidjeti ta lica, sve nas, sve jednostavno, sve dokučivo, na dva koraka, samo stolac dalje. Stolac već izlizan, izlizan od priča koje je već čuo, izlizan od života, a opet tako podatan, tako moj, tako naš.

I baš je dobro, baš je toplo, baš kao nekad, stojim naslonjen na hrapavi zid ispred Tingla i slušam grad, upijam ga, žamor je unutra, ali meni paše tišina, zvjezdano nebo, zalutali taksijaner i gospođa u priči, lagana muzika dopire iz Saloona, sve je tu, samo stolac dalje.

Tu je, duboko urezano, u vene, u svako poru na koži, u svaki drhtaj tijela, uklesano jednom zauvijek. I znate kaj, lijepo je čuti moj grad kako diše.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp