U Galeriji Stećak u Kleku na Neretvi otvorena je izložba Ptice Neretve Korane Gjalski Filipović posvećene našem čuvenom ornitologu Dragutinu Rucneru čija će knjiga također biti promovirana u toj osobito šarmantnoj Galeriji nekadašnje mlinice za masline.
Kao što piše naš čuveni ornitolog Dragutin Rucner delta Neretve je područje na koje dolaze ptice iz sjeverne Europe iz Azije, i povratno iz Afrike, tako da je dolina Neretve „internacionalno“ obitavalište tih veličanstvenih, čudesnih, raznolikih i slikovitih stvorenja. Zanimljivo je pritom pročitati u spomenutoj knjizi da svaka ta ptica ima uz latinsko i svoje narodno ime i prezime (naime uvijek su dva imena koja ih opisuju) da ih se lakše identificira.
I ovaj ciklus „Ptica Neretve“ kao i ranija izložba „Let“ nastala je kao reciklaža, čime Korana Gjalski Filipović dodatno potvrđuje svoju potpunu ekološku predanost u želji da civilizacijski ljudski faktor spozna da je i sam dio prirode i da smo ovaj prelijepi svijet ‘posudili od svoje djece’ kako je to netko lijepo rekao i da ga nemamo pravo nemilosrdno i sebično uništavati. O čemu je riječ? Riječ je o tome da su ova slikarska platna, kao što to obično biva nakon smrti umjetnika, bačena na smetlište, kao višak s kojim se obitelj više ne zna i ne želi nositi. Većina njih započeta su i nikad dovršena, a kako ih je autor gdjekad unaprijed potpisao Igor Mojzes, to umjetnica nije prekrivala već se supotpisala za svoj rad. U tom konceptu reciklaže ispada da slike imaju dvojno autorstvo; jedno za podloge, drugo za ptice.
„Ptice Neretve“ Korane Gjalski Filipović su s lakoćom i radošću posjedale na naslikane podloge i k tome se raduju svom boravku u Galeriji Stećak u Kleku, boravku blizu Neretve, njezinih brda i dolina, gdje obilato dolaze na zimovanje ili gdje se trajno nastanjuju. Ptice su više od svih stvorenja na Zemlji nomadi, zadržale, zahvaljujući krilima, ono što su ljudi nekad činili (prije političkih granica), mijenjali mjesta boravka u potrazi za boljom zemljom, hranom, standardom.
Sigurne ruke, temperamentnog poteza, dinamične kompozicije, umjetnica gdjekad portretira svoje ljubimce zadivljena njihovom posebnošću i ljepotom. Ona im daje onaj dodatni smisao, i počast činjenicom da ih iz stvarnosti prevodi u novu umjetničku razinu, zapravo u fikciju koja ima zapanjujuću moć djelovanja na naša osjetila: bilo da se direktno prepuštamo oblicima i bojama da nas oplemenjuju ili da je prepoznamo kao apele i pozive da ne zaboravimo u realnom svijetu čuvati staništa tih divnih stvorenja. Jer kako piše Dragutin Rucner zaključno u svojoj knjizi:
„Moramo smatrati svojom zadaćom da spašavamo preostale prirodne površine, da svestranom zaštitom ne samo spasimo već i poboljšamo uvjete za život ptica u ovom po pticama nadaleko poznatom kraju.“
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal