Tražim ljude koji se vole. One koji ne nose mikroskope i lupe dok razgovaraju s drugima. Tražim ljude koji vide. Ali ne upiru prstom u tuđe mane i greške, ističući svoje vrline. Tražim one koji prihvaćaju druge takvima kakvi jesu. I koji se pokazuju takvima kakvi jesu.
Tražim ljude kojima je osmijeh širi od lica. Ne broje i ne množe, ali znaju matematiku. Ne mjere i ne uspoređuju ljudske duše, a osjećaju njihove beskrajnosti. Tražim one koji nemaju maske (ovi s maskama mi potiču psovanje). Tražim istolične ljude, kojima kad pogledaš lice, imaju samo jedno jedino lice, a ne brojna lica.
Tražim ljude, iz čijih otvorenih i bistrih očiju suklja sjaj i radost. Oni koji znaju plesati i ne promijene oblik srca kad im okreneš leđa. Tražim ljude koji znaju da su savršeni, da su odlični, a istovremeno se ne osjećaju boljima od drugih. One koji ne osuđuju, ne prosuđuju i ne pišu komplicirane recepte sa skupim namirnicama s drugog kraja svijeta. Oni koji beru začine iz svog vrta.
Tražim one ljude koji imaju otvoreno srce, toliko otvoreno, da znaju otvoriti i druga srca, a ne stisnuti ih u jednu točku. Tražim ljude koji se vole.
