Godine 1854. Sjedinjene Američke Države htjele su kupiti velik dio indijanskog teritorija u zamjenu za rezervat. Kao odgovor na ovu ponudu, indijski poglavica Seattle poslao je pismo američkom predsjedniku Franku Pierceu.
Odgovor koji je dobio jedna je od najljepših i najdubljih misli ikada izrečenih o ljudskom okolišu. Pismo koje UNEP šalje svim zemljama svijeta, povodom Svjetskog dana zaštite okoliša, 5. lipnja.
“Kada veliki bijeli poglavica Washingtona odašilje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Kako se može prodati ili kupiti toplina neba i zemlje? Takvo što kod nas je potpuno nepoznato.
Mi nismo vlasnici svježeg zraka i čiste vode. Svaki pedalj ove zemlje je svet mom narodu. Svaka sjajna borova iglica, svako zrnce pijeska u riječnoj dolini, svako svjetlo u tami šume, svetinja su u mislima i životima moga naroda, mi smo dio zemlje i ona je dio nas.
Mirisne trave su naše sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – oni su naša braća. Stjenoviti vrhovi, bujni pašnjaci, toplo tijelo ponija i čovjeka pripadaju istoj obitelji. Ova gazirana voda koja teče bujicama i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka.
Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je svetinja. Da svaki odraz u bistrom jezeru govori o događajima i uspomenama iz života mog naroda. Žubor vode je glas moga oca. Rijeke su naša braća, one nam gase žeđ. Rijeke nose naše kanue. Oni hrane našu djecu.
Ako vam prodamo zemlju, morate zapamtiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša i vaša braća. Stoga ćeš morati ponuditi riječi dobrotu koju nisi ponudio svom bratu. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Za njega je jedna zemlja kao i svaka druga. Majci zemlji i bratu nebu odnose se na stvari koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stoka ili sjajni ukrasi. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i ostaviti ga pustoši. Ne znam.
Naš način života je drugačiji od vašeg. Od samog pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka bole oči. Nema kutka mira u gradovima bijelaca. Nigdje se ne čuje otvaranje lišća u proljeće ili lepet krila komaraca. Najveće blago crvenog čovjeka je zrak, a bijelac kao da ne primjećuje zrak koji udiše. Kao onaj koji je dugo umirao – imun je na smrad.
Ako vam prodamo zemlju, morate zapamtiti da nam je zrak dragocjen. Da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar koji je mom djedu dao prvi udisaj doživjet će i posljednji udah.
Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao nešto svetinje. Kao mjesto gdje će bijeli čovjek moći udisati zrak zaslađen mirisom cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu za kupnju našeg zemljišta.
Ako odlučimo pristati, zahtijevat ćemo da ispunite sljedeći uvjet, bijeli čovjek će morati tretirati životinje ove zemlje kao svoju braću. Što je čovjek bez životinja? Kada bi životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Sve što se događa životinjama uskoro će se dogoditi i ljudima.
Sve je na svijetu povezano. Morat ćete učiti svoju djecu da je pepeo naših predaka pod njihovim nogama. Da poštuju zemlju, reći ćete im da je njihova zemlja bogata životima naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu, kao što mi učimo svoju, da je zemlja naša majka.
Što se događa zemlji, događa se i njezinoj djeci. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji.”