Misija domobranskog pukovnika Babića kod Saveznika 1944. godine

Na današnji dan prije 78 godina izvršen je atentat na Hitlera, poznat i kao  Operacija Valkira.   Originalno je to bio hitni plan o opstanku Vlade sastavljen za Teritorijalnu rezervnu vojsku njemačkog Heera koja bi ga izvršila ako bi, iz bilo kojeg razloga, došlo do raspada građanske poslušnosti u državi, uzrokovanog nemogućnosti nacističke vlade da održi kontrolu nad građanima. Plan je  odobrio i sam Adolf Hitler, strahujući da bi konstanta Saveznička bombardiranja mogla uzrokovati građanske nemire ili pobunu zatvorenika u logorima za prislini rad.

Njemački časnici, general Friedrich Olbricht i general Henning von Tresckow modificirali su plan kako bi, nakon Hitlerovog ubojstva tijekom srpanjske urote (20.srpnja 1944.godine), preuzeli vlast, razoružali SS i uhitili sve više nacističke službenike. Kako bi se njemački časnici oslobodili prisege koju su položili Hitleru (Reichswehried). Nakon duge pripreme, Srpanjska urota odvila se na današnji dan 20.srpnja 1944. godine, no nažalost neuspješno odnosno Hitler je bio samo lakše ranjen.

Ključnu ulogu u uroti imao je pukovnik Claus von Stauffenberg nakon svog pokušaja atentata na Hitlera 20.srpnja 1944 godine. Stauffenberg je također poboljšao plan operacije i izmijenio naredbu kako bi ju prilagodio situaciji. Stauffenberg je kao Načelnik stožera Rezervne vojske imao stalan pristup Hitleru radi podnošenja izvještaja, a istovremenu je bio potreban u stožeru radi implementacije Valkire. 

Hrvatska je tijekom 1944, godine imala Urotu Lorković-Vokić, koja je također propala, a ministri su uhićeni i poslani u zatvor.

Jedan od najpoznatijih imena urote bio je domobranski pukovnik Ivan Babić, koji je smatran  jednim od najsposobnijih i najškolovanijih zapovjednika u oružanim snagama NDH.

On je 9. siječnja 1944.godine izveo bijeg  izviđačkim zrakoplovom Roda u saveznički stožer u Bariju i pokušao ishoditi dogovor o prelasku hrvatskih domobrana na stranu Zapadnih saveznika. Odnio im je i velikodušnu ponudu za desantno iskrcavanje vojnih snaga, koje se naknadno dogodio u Normandiji,  na našoj obali Jadrana.

Pukovnika Babića su također nakon preleta u Bari Britanci glatko odbili, pošto su već postigli temeljni sporazum s Titom, te ga internirali u zarobljenički logor u Paduli i držali tamo sve do kraja 1945. godine .

Pripadao je skupini domobranskih časnika – anglofila koji su bili tradicionalno naklonjeni Hrvatskoj seljačkoj stranci, još od predratnih vremena. Nakon završene gimnazije u Bjelovaru, vojni poziv započeo je u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci te je kao jedan od njenih najnadarenijih časnika poslan na školovanje u Pariz. Na početku Drugoga rata služio je kao major u 38. dravskoj diviziji, a nakon uspostave NDH priključio se hrvatskome domobranstvu.
Od prosinca 1941. do travnja 1942. godine bio je zapovjednik 369. hrvatske dobrovoljačke pukovnije na istočnoj fronti kod Staljingrada, potom je glavar stožera za vezu hrvatskog domobranstva kod njemačkog opunomoćenoga generala, a onda zapovjednik škole za izobrazbu časnika u Stockerauu, te središnje domobranske škole u Varaždinu. Objedinjavanjem svih vojski NDH u Hrvatske oružane snage i imenovanjem Vokića i Lorkovića za ministre, krug prohaesesovskih časnika u koje su spadali i tadašnji zapovjednik vojske general Matija Čanić, general Pero Blašković, pukovnici Mateša, Lulić i zrakoplovni pukovnik Mrak, zadobio je na utjecaju dotad ustrajno potiskivanom od ustaša.
Računajući na zapadne simpatije za ratne ciljeve HSS-a koji su uključivali poratnu federalizaciju Jugoslavije, predstavnici HSS-a u zemlji – Vladko Maček, Augustin Košutić, Josip Torbar, Ivan Pernar i drugi – s obzirom na ratni razvoj pokušavaju već od 1943. ishoditi skok tadašnje Hrvatske iz njemačkoga zagrljaja u britanski.

Vezu s haesesovskim članovima kraljevske izbjegličke Vlade u Londonu – Ivanom Šubašićem i Jurjem Krnjevićem – uspostavili su preko tadašnjeg britanskog stručnjaka za Balkan Roberta Seton – Watsona i njegova sina. Kad su plan pokušali provesti, za sve je, međutim, već bilo odveć kasno i gotovo ništa im više nije išlo na ruku: od stanja na frontama do stanja u strateškim dokumentima zapadnih sila.
Zanimljivo je da je prije pokušaja dogovora s Englezima domobranski pukovnik Babić po nalogu haesovskih prvaka Košutića i Tomašića sredinom 1943.godine pokušavao pregovarati i s Titovim partizanima o ujedinjavanju dviju vojski – partizana i domobrana.
Novinarska legenda Ive Mihovilović je pred Ozninim istražiteljima u partizanima netom nakon Drugoga rata dao izjavu da je pukovnik Ivan Babić bio u stalnoj vezi s Mačekom i Košutićem, te da je u ljeto i jesen 1943. pregovarao i s Glavnim štabom Hrvatske o uvjetima prijelaza domobranstva na stranu partizanskog pokreta.
Kako partizansko vodstvo nije prihvaćalo uvjete da Domobranstvo tvori posebne jedinice pod svojim časnicima i s hrvatskim znakovljem, razgovori su bili prekinuti. Tek nakon propasti pregovora s partizanima, i nakon primljene poruke Britanca Seton-Watsona iz Istanbula, HSS se odlučuje uputiti nekoga izravno Englezima kako bi ih upoznao sa stanjem u Hrvatskoj.

Odlazak se nekoliko puta odgađao i najzad je 9. siječnja 1944. godine Babić s borongajskog uzletišta poletio za Bari. Službeno je prijavio let za Zemun, kako bi uzeo dovoljno benzina za put do Zemuna i natrag. Ravnateljstvo sigurnosti NDH naknadno ga je teretilo da je iz Glavnog stožera odnio i spise o ustrojstvu hrvatskih oružanih snaga, kao i podatke o broju i smještaju njemačkih jedinica. Povjesničari se još uvijek spore je li za njegov let znao i njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj Glaise Von Horstenau s kojim je njegovao dobre odnose, a koji je u to vrijeme hrvatski politički vrh otvoreno nagovarao na prelazak na stranu Saveznika, svjestan da je Hitler neminovno gubi rat.
Bilo kako bilo, Babić je nakon prelijetanja Jadrana sletio na američki aerodrom u Bariju i zatražio kontakt s Britancima.

Pokušao ih je uvjeriti u potrebu oslanjanja na nekomunističke antifašističke grupacije u Hrvatskoj, predstavljajući domobrane gotovo kao stranačku HSS-ovu vojsku. Britanski su časnici Babiću, međutim, odgovorili da se politička situacija u Britaniji u međuvremenu promijenila i da su osobe koje su stajale iza istanbulskoga pisma Seton-Watsona vodstvu HSS-a smijenjene.
Babiću nisu priznali status emisara, te su mu kao jedini izlaz za domobrane predložili da se bezuvjetno uključe u NOP, pošto su partizane tad smatrali jedinim antifašističkim snagama u Hrvatskoj. Zanimljivo je da HSS-ovi predstavnici u Londonu – Šubašić i Krnjević – uopće nisu obaviješteni o Babićevu dolasku u Bari, premda je on zadržan u britanskom zarobljeništvu sve do listopada 1945. godine
Njegova misija ispala je uzaludnom jer je premijer  Churchill već aktivno radio na dogovoru kraljevske izbjegličke vlade i partizanskog pokreta koji je ubrzo urodio sporazumom Tito – Šubašić. Kako Saveznici nisu planirali ni invaziju na jadranskoj obali, ni pozadinska pomoć domobrana u tom slučaju nije im bila presudna.
Ivan Babić s dijelom HSS-a koji je revoltiran poslijeratnom uzurpacijom kompletne vlasti u Hrvatskoj od komunista ni nakon 1945. ne odustaje od pokušaja da utječe na zbivanja u zemlji. U ime Vladka Mačeka 1946. radi na ubacivanju antititovskih emigrantskih snaga, tvz. križara, iz Austrije u Hrvatsku, te u kontaktima s američkim obavještajcima iz SSU-a (Strategic Service Units) u Trstu nastoji dobiti potporu SAD-a za tihu antikomunističku revoluciju. SSU, međutim, nije bio zainteresiran ni za naoružavanje križara ni za pomaganje unutarnje oporbe Titu – navodi se u povijesnom dokumentu pohranjenom u američkom nacionalnom arhivu u Marylandu. Domobranski pukovnik Ivan Babić ostatak života projektira ceste po Venezueli, radeći kao inženjer, a potom seli u Španjolsku. Aktivan je u emigrantskim krugovima, piše za Hrvatsku reviju Vinka Nikolića, a druži se i s pjesnikom Borisom Marunom.

“Pričao mi je kako je u Staljingradu gledao dok Rusi jurišaju u valovima i padaju pokošeni stvarajući od svojih tijela brda mrtvih mužeka, a tek zatim bi u napad kretala prava vojska i kaćuše. Nakon povratka u Zagreb raportirao je da će Hitler izgubiti rat, pa je pao u nemilost. Pavelićevom Rodom je 1944. otišao u Bari, u rukavici je nosio poruku koju je Englezima uputio Košutić, no bilo je već kasno za bilo kakve rukavice. Po mom mišljenju, Babić je bio najbolji analitičar hrvatske zbilje u emigraciji i čovjek od kojega ste mogli puno toga naučiti“, kazao je o Ivanu Babiću u jednom intervjuu legendarni pjesnik Boris Maruna.

Domobranski pukovnik Babić preminuo je u Španjolskoj 1982.godine.

U Hrvatskoj reviji  Vinka Nikolića 70-tih godina objavio je sjećanje na te događaje u članku pod naslovom Moja misija kod Saveznika godine 1944.

Izvor: slobodnadalmacija.hr

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal