Kompleksi

Kompleksi

Društvo ti pronađe neku „manu“ i onda te *ebe i za*ebava zbog toga. Baca te na „stup srama“, upire prstom u tebe i ismijava te. To čini zlurado, iz obijesti i iz svoje vlastite ispraznosti. Ali to moraš u sebi osvijestiti. Paziti da ne padneš na taj štos, jer ako padneš na taj štos, onda će te društvo još više *ebati i za*ebavati da si iskompleksiran zbog te i te mane.

E, sad imamo i *ebivjetre i prave seljačine koji su pak druga krajnost, debelokošci, te ništa ne dodirne, ali nitko ne može osporiti da su, globalno uzevši, glupi. Ali kako su glupi, kad su na neki način jaki i nedodirljivi!? – Kad ih ne možeš pokolebati, niti u išta uvjeriti, niti ih ni na što natjerati. Oni imaju svoj skučen film i boli ih ku*ac!

Mislim da je to bolje od toga da budeš iskompleksiran, da stalno analiziraš i provjeravaš, kakti se „usavršavaš“ – zbog tog i tog razloga – da ne ispadneš glup, da nekoga impresioniraš. Ali, sve to su bedastoće. Svatko je na koncu onakav kakav je; a samo vrlo mudra osoba može nekog prihvatiti sa svim njegovim „nedostacima“. Ali, opet, što ako to ugrožava okolinu? – Ako se na taj način promovira površnost i infantilnost!? – Sve je opet diskutabilno, jednostavno ne možeš dodati ili oduzeti nešto, a da na kraju neki ku*ac ne fali.

A to osobito vrijedi za jezik, a ovaj hrvatski jezik je jedna velika pi*darija. Taj koji ga je izmislio je bio malo veći idiot. A tko ga je uopće izmislio? – To ionako nitko ne zna. A onaj tko zna, koga boli ku*ac za to da li netko nešto zna!? – A izražavat se možeš kako god želiš, na to imaš apsolutno pravo. A svatko će iz svog ugla promatrati stvari i pribjeći tome da ponekad ili pak uvijek nešto osuđuje ili kritizira. Možda to radi s namjerom da postigne nekakav učinak za koji se zalaže. Ali tko može reći da je on u pravu?

Na koncu se sve svodi na to da kao prvo ne smiješ dopustiti da te itko zbog ičeg *ebe, a onda moraš shvatiti i postići to, što je još važnije i teže, da ti samog sebe ni zbog čega ne *ebeš. Ako to postigneš, slobodan si i možeš raditi što hoćeš. Nitko ti ne soli pamet, a ako te nešto *ebe – to stjeraš u ku*ac!

Pa neka svatko misli što hoće, jer će tak i tak misliti što hoće; a najgore od svega je da se zamaraš s tim što netko drugi misli. Zbog toga sve frustracije treba radikalno skršiti, odrezati, iskorijeniti. A komplekse treba slomiti, uništiti i odbaciti. To je najbolji put. Jer iz čega sve to izvire? Izvire iz toga što ti je glupa učiteljica u školi zamjerila što si u zadaćnici napisao „pes“, a ne pas, i onda ti je natovarila kompleks na leđa, jer se kakti nisi „ispravno“ i „dobro“ izrazio, a ti si to tako čuo, a realno koga boli ku*ac za to – tako da na kraju ispada da su najviše iskompleksirani oni koji traže „mane“ u drugima, a to čine jer su iznevjereni, izigrani i izmanipulirani.

To čine jer se brane, jer uštimavaju svoj obrambeni mehanizam, zbog straha, zbog potrebe. A sve to vučemo iz prokletog djetinjstva. Tako da kad ti nekog osudiš da je iskompleksiran, on će tebe osuditi što ti njega smatraš iskompleksiranim i tebe nazvati iskompleksiranim. A taj krug se nikad ne zatvara i samo će mudar čovjek znati iz toga profitirati, a da ne dopusti da ga itko ili išta *ebe.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp