Užas – Mainstream mediji potiču kanibalizam inzistirajući kako je došlo pravo vrijeme za to


Novinari The New York Timesa tjednima su terorizirali javnost s člancima u kojima promoviraju jedenje buba i crva. Sada je njihov najnoviji fetiš kanibalizam i oni inzistiraju na tome kako je to vruća tema naših dana koja se u naše vrijeme javlja s nekim razlogom, napisavši u svom članku kako je upravo sada došlo pravo vrijeme za to. Naši su najveći strahovi očito i naša opsesija. Nešto čega se gnušamo, očito nas latentno i privlači. Ovo je vrijeme koje nas proždire i u kojem svatko od nas proždire samoga sebe, izgarajući iznutra u želji za preživljavanjem, pa je simbolika kanibalizma nešto što je kad – tad moralo doći na red. Nevjerojatno, ali istinito. 

Ovaj put su doista  nadmašili sami sebe. U svega nekoliko tjedana prešli su s jedenja kukaca na jedenje ljudi pod egidom kulturno-umjetničkih ostvarenja koja se nekim čudom bave upravo kanibalizmom.

Alex Beggs u svom članku piše:

“Chelsea G. Summers dobila je sliku: dečko kojeg je slučajno namjerno udario auto, malo brzog rada s vadičepom i njegova jetra servirana na toskanski način, na tostu.

Taj plod njezine uvrnute mašte je ono što je potaknulo gđu Summers da napiše svoj roman, “Izvjesna glad”, o kritičaru restorana koji voli (muško) ljudsko meso.

Ispada da kanibalizam ima vrijeme i mjesto. Na stranicama nekih nedavnih knjiga koje dižu želudac, te na televizijskim i filmskim platnima, gospođa Summers i drugi sugeriraju da je to vrijeme sada.”

Spominje se tu i serija “Yellowjackets”, Showtimeova serija o srednjoškolskom ženskom nogometnom timu koji je nekoliko mjeseci predugo ostao u šumi. Serija je  premijerno prikazana u studenom. Film “Fresh”, koji je prikazan u ožujku, uključuje podzemnu trgovinu ljudskim mesom za bogate ljude. Koje li slučajnosti?

“Lapvona”, roman Ottesse Moshfegh objavljen u lipnju, prikazuje kanibalizam u srednjovjekovnom selu koje su pobjedili kuga i suša. Skandalozna knjiga uvrnutog naslova“Tender Is the Flesh”, objavljena je na engleskom 2020. i na španjolskom 2017., zamišlja buduće društvo koje će uzgajati ljude kao stoku. Te iste 2017. godine film “Raw”, redateljice i scenaristice Julije Ducournau, govori o studentu veterine koji je vegetarijanac i čiji ukus za meso se intenzivira nakon konzumiranja sirovih iznutrica.

Spominje se i kontroverzan film “Bones and All”, u kojem glumi Timothée Chalamet. Očekuje se da će film o mladoj ljubavi koja se pretvara u želju za konzumacijom ljudi biti lansiran kasnije ove ili početkom sljedeće godine. Njegov redatelj, Luca Guadagnino, nazvao je priču “izuzetno romantičnom”.

Postavlja se pitanje – možemo li to probaviti? Koliko je javnost spremna na ovakve kontroverzne teme koje očito nisu tu bez razloga…

Očito je da se ovdje radi o fascinaciji kanibalizmom, što možda i nije iznenađujuće, s obzirom na vrijeme u kojem živimo, kao što je gospođa Summers i sama naučila dok je pisala “A Certain Hunger”.

Kad su se provjeravači činjenica javili sa svojim komentarima bjesomučnih scena u kojima antijunakinja knjige priprema svoje ubijene ljubavnike s grotesknim, epikurejskim sjajem, njihova su pitanja o zamršenosti ljudskog klanja toliko uznemirila gospođu Summers da je i sama postala “prava sirova veganka na puna dva tjedna”. Kreatorica je bila užasnuta vlastitim čudovištem.

Tko zna? Možda su i izdavači bili jednako užasnuti. Naime, dok je gospođa Summers, koja koristi pseudonim, nudila svoju knjigu 2018., odbijena je više od 20 puta prije nego što su joj Audible i Unnamed Press dali ponudu.

Da danas lansira “A Certain Hunger”, gospođa Summers, koja ima 59 godina i živi u New Yorku i Stockholmu, vjeruje da bi joj bilo puno lakše. “Bog blagoslovio ‘Žute prsluke'”, rekla je u intervjuu za Zoom, koji je kasnije prekinuo njezin pas Bob koji je povraćao u pozadini.

Objavljena u prosincu 2020. godine, njezina je knjiga počela doživljavati procvat popularnosti na društvenim mrežama — glumica Anya Taylor-Joy objavila je svoje dojmove o njezinoj knjizi na Instagramu, a dobila je mnoge pohvale i na TikToku u rubrici poznatoj kao BookTok — otprilike godinu dana kasnije, upravo u vrijeme kada su “Yellowjackets” debitirali na Showtimeu.

Pilot epizoda “Žutih prsluka” prikazuje tinejdžericu koja biva zarobljena, kako bi potom iskrvarila poput jelena i bila  servirana na pladnju u zastrašujućem ritualu. Krvožedni fanovi nastavljaju secirati scenu na Redditu, gdje subreddit oglasna ploča posvećena seriji ima više od 51.000 članova.

Napetost serije je u toj stravičnoj spoznaji da cijelo vrijeme znate da dolazi kanibalizam, ali pitate se  – kada? I – zašto?

Tvorci “Žutih prsluka”, Ashley Lyle i Bart Nickerson, koji žive u Los Angelesu, kažu da su željeli da radnja nagovijesti da ljudska konzumacija nije samo za preživljavanje likova. Ovo ne samo da dodaje jezivosti od koje nam se koža ježi i ledi krv u žilama u ionako mračnoj priči o nogometnom timu nasukanom u divljini, već je i referenca na priču iz stvarnog života o urugvajskom ragbi timu zarobljenom u Andama 1972. godine, čiji su članovi pribjegli kanibalizmu kako bi preživjeli. Taj je događaj kasnije prikazan u filmu “Alive” iz 1993., s Ethanom Hawkeom u glavnoj ulozi.

Ispada kao da nas često latentno privlače stvari koje nas najviše odbijaju i kojih se najviše bojimo.

Lapvona,” gospođe Moshfegh, također nije otvoreno kanibalističko djelo, za razliku od “A Certain Hunger”,  ali jedna scena koja uključuje nokat na nozi je vrlo mučna.

Poznata po svojim uznemirujućim pričama koje poniru u tamu, uključujući “Eileen” i “Moja godina odmora i opuštanja“, gospođa Moshfegh, 41, koja živi u Los Angelesu, napisala je “Lapvonu” tijekom proljeća 2020. godine, u prvim danima pandemije. “Napisala sam to u tako potpunoj izolaciji, do te mjere da sam osjetila nevjerojatnu slobodu da idem kamo god me odvede”, rekla je.

Lik koji jede drugog čovjeka, što je najveći grijeh u njegovom, u vjerskom smislu vegetarijanskom selu, čini to u činu “pokvarenog očaja”, rekla je gospođa Moshfegh koja je i sama vegetarijanka.

Bill Schutt, autor knjige “Cannibalism: A Perfectly Natural History”, kaže da su izmišljene priče o jedenju ljudskog mesa stare koliko i sama književnost.

Ukazujući na primjere koji uključuju Kiklopa ljudoždera u Homerovoj “Odiseji”, rekao je da je tabu umjetnički korišten za užasavanje stoljećima.

Schutt je došao samo do pola Huluovog “Fresha” prije nego što je morao zaustaviti film. “Bilo je previše dobro napravljeno“, rekao je.

No, kao što dokumentira njegova knjiga, kanibalizam se događao diljem svijeta kroz povijest, dajući ovim izmišljenim pričama neugodan dašak “što ako?”

Povijesni primjeri u knjizi uključuju “mumiju”, praksu korištenja samljevenih mumificiranih kostiju za ublažavanje raznih bolesti koja je bila popularna u zapadnoj Europi 17. stoljeća; zloglasni pioniri Donner Partije koji su 1846. ostali zarobljeni u Sierra Nevadi; ritualni kanibalizam koji se odvijao u Papui Novoj Gvineji do 1950-ih; i kanibalizam izazvan glađu u Kini 1960-ih.

Knjiga gospodina Schutta također sadrži priču o takozvanom policajcu kanibalu, bivšem službeniku njujorške policije koji je 2013. uhićen zbog sudjelovanja na fetiš forumima koji su maštali o kanibaliziranju žena, a kasnije oslobođen. New York Post je objavio više od 30 članaka o ovom slučaju, uključujući i jedan koji prikazuje kostim policajca za Noć vještica s odsječenom rukom na tanjuru.

Okus te sage može se pronaći i u novijim optužbama za seksualno i fizičko zlostavljanje protiv glumca Armieja Hammera, među kojima je i ta da je romantičnoj partnerici navodno slao kanibalske poruke. Hammer je negirao te optužbe i preko svog odvjetnika odbio komentirati taj članak.

Nakon što su optužbe postale javne, njegova agencija ga je odbacila, prijavio se na odvikavanje i sada, izvještava Variety, prodaje dionice na Kajmanskom otočju. Igrom slučaja, g. Hammer je radio s g. Chalametom i g. Guadagninom na “Call Me by Your Name”.

Što se tiče onoga što bi moglo potaknuti želju za pričama o kanibalizmu danas, gospođa Lyle, sukreatorica “Žutih prsluka”, rekla je: “Mislim da smo očito u vrlo čudnom trenutku.” Kao moguće čimbenike navela je pandemiju, klimatske promjene, pucnjave u školama i godine političke kakofonije.

“Osjećam da je sve ono nezamislivo postalo zamislivo,” rekla je gospođa Lyle, “a kanibalizam je gotovo u toj kategoriji nezamislivog.”

Prema gospođi Summers, kanibalizam je uvijek simboličan. Za protagonisticu njezina romana, jedenje ljudskog mesa može se smatrati načinom zadržavanja veze koja je završila. Za samu gospođu Summers, kako je izjavila, “zaplet “Izvjesne gladi” ne može se odvojiti “od mojih osobnih iskustava s neurednom prehranom, sa suzbijanjem ženskih apetita, načinom na koji mediji žvaču i pljuju pisce, konzumacijom bougieja. — i konzumacijom bougie dame,” rekla je.

Općenito govoreći, gospođa Summers smatra da bi recentna bujica kanibalskih zavjera također mogla biti komentar na sam kapitalizam. “Kanibalizam se odnosi na potrošnju i sagorijevanje iznutra kako bismo postojali”, rekla je. “Izgaranje je u biti prekomjerno trošenje sebe, vlastite energije, vlastite volje za preživljavanjem, rasporeda spavanja, rasporeda prehrane, vašeg tijela.”

Gospođa Moshfegh rekla je da je njezina teorija “da bi to mogao biti protuotrov za stvarni užas onoga što se događa planetu.” Poput gospođe Summers, gospođa Moshfegh ponekad nije mogla podnijeti vlastiti rad, opisujući proces pisanja o kanibalizmu u “Lapvoni” kao “pomalo uznemirujući“.

“Morala sam razmisliti o tome koji bi dio tijela bio zanimljivo mjesto za početak”, rekla je, “i kakav bi to bio osjećaj držati nečiju odsječenu ruku u svojoj.”

Tim za rekvizite u “Žutim prslucima” imao je sličan neugodan zadatak u određivanju što koristiti kao lažno ljudsko meso u pilot epizodi serije.

Treba li to biti ljudski odrezak uzgojen u laboratoriju napravljen od matičnih stanica koji je izazvao bijes u londonskom muzeju? Zamjene za piletinu, govedinu, losos i mliječne proizvode bez životinja koje neke tvrtke stvaraju koristeći sličnu tehnologiju?

U konačnici, rekviziter se odlučio za divljač.

Ali morat će pronaći alternativu za buduće epizode, rekli su gospođa Lyle i gospodin Nickerson, jer su mnogi u glumačkoj postavi vegani.

Alexander Juan Antonio Cortes, pisac, plesač, osobni trener i pripovjedač  opsjednut je umjetnošću i znanošću samoaktualizacije. Vjeruje kako se sve može istrenirati i da svatko od nas može promijeniti svoj život nabolje ukoliko to sam želi.​ Potaknut ovim kontroverznim člankom o kanibalizmu i aktualizacijom cijele teme u The New York Timesu, ironično se osvrnuo na sve to na svom Twitter profilu, pitajući se:

“Je li više rasistički jesti bijelce ili crnce?

Imaju li različite nacionalnosti različite ukuse?

Je li kanibalizam autohtona znanost i je li ga nepravedno demonizirao patrijarhalni sustav ugnjetavanja bjelačke nadmoći?

– Trebaju nam odgovori na ova super relevantna pitanja.”

Sjećate li se kada je “kuhanje duhova” bilo vruća tema 2016. godine i proglašeno sotonističkim ritualom? Riječ je o događaju nazvanom “Spirit Cooking with Marina Abramović”, u čijem je opisu stajalo – “Večera s Marinom tijekom koje će vas i ostale podupiratelje Marina naučiti kuhati niz tradicionalnih juha u kojima ćete svi zajedno uživati. Noć će završiti izradom zlatne kugle, recept koji je Marina dobila u tibetanskom samostanu.”

Sada sve polako ima smisla.

Više…

Naravno, Hillary Clinton je za “kuhanje duhova” okrivila Putina i Rusiju.

A danas – evo nas, došli smo do toga da najveći američki mainstream medij (The New York Times), u svojim člancima otvoreno promovira i zagovara kanibalizam.

Izvor: The New York Times, Twitter

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp