24 sata nije malo. A pogotovo kad nešto nestrpljivo čekate. Svatko od nas zna da osjećaj nemanja vremena nema veze s tih 24 sata. To je zapravo program, unutarnji dijalog koji sprovodi svoj kôd i kreira naš odnos prema stvarima i pojavama na koje nailazimo.

Promijenimo za trenutak taj odnos i naučimo ponešto o prirodi svijeta koji nam je najvažniji: onom unutarnjem. Vidjet ćemo da je vrijeme zapravo podijeljeno na “ajme i kuku” (nemam vremena) i na “radost” (svejedno mi je, stignem sve). Važno je znati otpustiti.

Kaže Lao Tzu: “Prirodi se nigdje ne žuri, a opet sve učini do kraja.” Zašto je tomu tako? Pa zato što priroda nema plan, nema očekivanja i ne žudi za savršenstvom. Ona ništa drugo ne radi nego slijedi kreativni impuls koji dolazi s Izvora.

Pustimo stoga kao i Priroda da sve ide svojim tijekom, bez žurbe. Hrabrost da otpustimo najveći je poklon koji možemo dati sebi i planetu Zemlji.

Promjena se događa iza vremena, ona nije zaključana u linearno vrijeme, ali za nju treba energija koja je povjerenje da se ona događa upravo sada, premda nije vidljiva.

Promjena se događa nevidljivo, a naše rutine su vidljive. U metafori sa santom leda, promjena je ispod mora, a vrh je onaj koji krade našu pažnju. Rad na sebi i prakse uče nas kako da vidimo to nevidljivo, da učimo o sebi.

Jer znanje o sebi krije se izvan unutarnjeg dijaloga koji je nas neprestano prestravljuje beskrajnim prijetnjama od ovoga i onoga. Caka je u tome da bismo svi htjeli promjenu, a prestravljeni smo njome. No, već samo prepoznavanje tog straha jest promjena.