Ako Julian Assange ostane iza rešetaka, iza tih istih rešetaka ostat će i sloboda govora


Malo je danas ljudi koji osim sebe imaju mogućnost vidjeti i doživjeti druge ljude i svijet oko sebe. To su oni ljudi koji uočavaju nepravde, koji suosjećaju s drugim ljudima, koji osjećaju patnju drugih ljudi i u stanju su veseliti se sreći drugih ljudi. Ti divni ljudi koji žive za druge ljude, za svijet u kojem žive, koji žele dobrobit cjelokupnom čovječanstvu, a ne samo sebi, doista su rijetki, a kada se kojim slučajem i pojave na društvenoj sceni, oni s te scene bivaju trajno uklonjeni, difamirani, deplatformirani ili ušutkani na ovaj ili onaj način.

Svima nam je poznato da većina ljudi nažalost najbolje vidi i osjeća samo i isključivo sebe. Drugi ljudi ih ne zanimaju, kao ni svijet u kojem žive. Njihov je moto – samo neka je meni dobro, a za druge me baš briga. Ta sebičnost nas je kao društvo skupo koštala, jer da smo kojim slučajem imali više ljudi koji su osim sebe vidjeli i osjećali druge ljude, tada ne bismo došli do točke na kojoj smo sada.

Jedan od ljudi koji je oduvijek znao u kakvom svijetu živimo i koji je osim sebe uspijevao vidjeti i ljude oko sebe je i Australac Julian Assange (1971.), najpoznatiji svjetski zviždač, nekad poznati programer i haker, čovjek koji je utemeljio WikiLeaks.org, uzdrmavši svijet objavom 250 tisuća diplomatskih bilješki iz američkog arhiva, tajnih vojnih dokumenata o ratovima u Afganistanu i Iraku te drugih povjerljivih dokumenata u vlasništvu različitih svjetskih vlada.

S obzirom na to da je oduvijek testirao elektroničke granice koje je želio premostiti, očito smatrajući da one niti ne postoje, svojim je revolucionarnim činom ukazao na činjenicu da je u 21. stoljeću očito nemoguće čuvati bilo kakve tajne, jer digitalni svijet bilježi apsolutno sve i ničija privatnost, kao ni tajnost vlada i tvrtki više ne može postojati.

Došavši do određenih dokumenata i snimki koje su kompromitirale svjetske lidere i otkrivale ih kao manipulatore te ih potom dajući u javnost, hrabro je riskirao osvetu te moćne globalne elite.

Njegova hakerska prošlost nikada nije zaboravljena, već ga prati poput sjene, a njegovim neprijateljima služi za manipulaciju i zlobno etiketiranje. No, i on sam često ističe kako je ponosan na taj dio svoga života. To iskustvo vjerojatno mu je na neki način i pomoglo u rađanju ideje o podastiranju državnih tajni svjetskoj javnosti, kako bismo pobliže upoznali svo licemjerje svijeta u kojem živimo. Ako već izdašno plaćamo naše vrle političare, bio bi red da se od nas kao zainteresirane javnosti ništa ne skriva i da nema nikakvih tajni, zar ne?

Naime, kao mlad Julian je bio član hakerske skupine International Subversives, u kojoj je djelovao pod imenom Mendax. Bio je zbog toga i uhićen jer je bio neovlašteno pristupio kompjuterima Australskog sveučilišta, kanadske telekomunikacijske korporacije Nortel i još nekoliko organizacija. Na suđenju 1992. godine Assange je bio proglašen krivim po 24 točke optužnice za hakiranje, a prošao je s globom od 2.100 australskih dolara. Tužitelj je rekao kako nema dokaza da se radilo o bilo čemu drugom osim o intelektualnoj radoznalosti i zadovoljstvu koje je okrivljeni sebi priuštio spoznajom da je sposoban upasti u različite kompjutere.

Ovu je presudu Assange kasnije komentirao sljedećim riječima: “Malo mi je išlo na živce to pojašnjenje da sam u sustave upadao radi zadovoljstva činjenicom da to mogu učiniti. Bio sam koautor knjige koja je govorila o tome kako je biti haker, o tome su snimljeni dokumentarni filmovi, ljudi su govorili o tome  – tužitelj se mogao malo bolje informirati i shvatiti o čemu se radi.”

Ova presuda iz njegove mladosti koja se odnosi na njegovu hakersku prošlost prati ga cijelo vrijeme, do današnjeg dana. Njemu je glupo kada ga se naziva hakerom, ali toga se nimalo ne srami, naprotiv, kako rekosmo, ponosan je na to razdoblje svoga života. To što ga se često etiketira hakerom, Julian Assange smatra tendencioznim te ističe kako očito za to postoje vrlo specifični razlozi.

Godine 1993. Julian Assange počeo se baviti programiranjem koje ga je jako interesiralo. Razvijao je slobodne softvere. Na tom je polju postigao značajan uspjeh, a 1997. godine s prijateljem je napisao knjigu pod naslovom Priče o hakiranju, bijesu i opsesiji elektroničkim granicama“. Rad na razvijanju slobodnog softvera učinio ga je jednim od najpoznatijih australskih programera. Godine 1999. registrirao je domenu leaks.org. Tada još nije bio ni svjestan koliko će se to razviti. “Registrirao sam tu domenu, ali zapravo nisam mislio ništa s njom raditi”, rekao je kasnije o zametku WikiLeaksa.

Danas svjetski poznatu stranicu WikiLeaks Assange je osnovao 2006. godine. U projektu kojem je bio inicijator sudjelovalo je još devetoro ljudi. Mediji ga obično tituliraju direktorom, odnosno osnivačem WikiLeaksa, ali on za sebe uvijek voli reći da je glavni urednik. Kao i svi drugi koji rade za WikiLeaks, Assanage je također oduvijek bio volonter koji za svoj doprinos nije primao nikakvu naknadu.

Ponosan je na svoj projekt koji doprinosi širenju istine o svijetu u kojem živimo. Assange je do sada objavio više klasificiranih dokumenata nego svi mediji svijeta zajedno. Za svoj rad na WikiLeaksu dobio je brojne prestižne nagrade, poput nagrade Amnesty Internationala i nagrade Sam Adams. Britanski magazin New Statesman bio ga je uvrstio na dva popisa: među 50 najmoćnijih ljudi svijeta, odnosno među 25 vizionara koji mijenjaju svijet.

U intervjuu kojeg je Julian Assange dao Steveu Kroftu za CBS News, emisiju 60 Minutes danas davne 2011. godine pobliže upoznajemo njega i njegove stavove iza kojih čvrsto stoji, ne dajući se isprovocirati.

Danas Assange sjedi u zatvoru u Velikoj Britaniji čekajući odluku o izručenju SAD-u na koju će se žaliti koliko god puta bude mogao, jer mu prijeti kazna od 175 godina zatvora, u prijevodu – doživotna kazna zatvora. Okrivljen je za, kako je rečeno – „zločin novinarstva“. Vidno je narušenog psihičkog zdravlja, u teškoj je depresiji i već se pisalo o tome kako si želi oduzeti život zbog čega je bio izoliran u posebnoj zatvorskoj ćeliji dok su njegovu ćeliju zatvorski službenici pretresali ne bi li kojim slučajem naišli na neki predmet kojim bi si Assange oduzeo život. U svoju se ćeliju vratio tek kada su bili u potpunosti sigurni da nema ničega čime bi se Assange poslužio u trenutku potpunog očaja i zamračenja uma. Uz njega je njegov odvjetnički tim, kao i njegova vjerna supruga, odvjetnica Stella Moris koja ga svakodnevno obasipa ljubavlju i vjerom u sebe, ne prestajući ga bodriti i uvjeravati ga da ustraje u svojoj borbi za slobodu govora.

Njegov najveći grijeh je u tome što se usudio dirnuti najmoćniju državu svijeta te što je javnosti razotkrio pravo lice SAD-a, odnosno naličje onog lijepog lica što ga žele prikazati svijetu.

Poznati zviždač Edward Snowden u ovim teškim trenucima za Assangea, poslao mu je poruku podrške u kojoj ističe kako je ovo što se radi Julianu kriminal i kako ga se mora osloboditi ukoliko želimo živjeti u slobodnom svijetu.

Jesmo li uopće svjesni i u kojoj mjeri smo svjesni da je to što se događa Julianu Assangeu nešto što se događa svima nama – odnosno cijelom svijetu i slobodi govora kao takvoj, slobodi medija? Jesmo li svjesni da je osuđivanje Assangea i njegovo zatvaranje u prijevodu zatvaranje svakog čovjeka koji se danas usuđuje misliti svojom glavom, a ne glavom sustava?

Jesmo li svjesni da je iza Julianovih zatvorskih rešetaka zajedno s njim i svaki naš glas koji vjeruje u slobodu govora i slobodan svijet? Jesmo li svjesni da je oduzimanje njegove slobode – oduzimanje slobode sviju nas za čiju se slobodu borio? Jesmo li svjesni da je njegova patnja i naša patnja i da bismo trebali biti uz njega i sve ljude koji nisu sebični i koji osim sebe vide i druge ljude oko sebe te koji svojim djelima žele osvijestiti ljude, otvoriti im oči, uputiti ih prema istini, što dalje od laži koje nam se svakodnevno serviraju kao jedine istine?

Kada bi te propisane istine od strane moćnika koji vladaju svijetom doista bile istine, tada se ne bi toliko novaca ulagalo u njihovo umjetno održavanje na aparatima, tada se ne bi angažirale i plaćale tolike agencije koje pomno brinu da laži ostanu istine… Upitajmo se – vjerujemo li više istini iza koje stoji ogroman novac kako bi ona bila nazvana istinom, ili istini koja samo jest to što je i koju nitko nije platio da bude istinom?

Ovo što se događa ljudima kao što je Julian Assange nešto je što se događa svima nama i našem pravu na dostupnost informacijama o svijetu u kojem živimo. Budimo toga svjesni. Od sebičnosti nemamo ništa. Sa sebičnošću svi gubimo. Postoje ljudi koji žele dobro svim ljudima na svijetu, a ne samo sebi. Egoistima je to nevjerojatno, jer oni vide samo sebe i ne mogu vjerovati da se netko spreman žrtvovati za dobrobit sviju nas i ovoga napaćenog svijeta. Da. Postoje ljudi koji mogu mijenjati svijet na bolje i koji vjeruju da je to moguće. Jedan od njih je i Julian Assange. Od srca mu želimo da ostatak života provede na slobodi i da nastavi svoju borbu za slobodu govora i medija.

Sjetimo se njegovih riječi. Julian Assange kao veliki borac protiv nepravde lijepo je rekao da „svaki put kada svjedočimo nepravdi i ne djelujemo, treniramo svoj karakter da bude pasivan u njenoj prisutnosti i time na kraju gubimo svu sposobnost obrane sebe i onih koje volimo.“

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp