Jedenje buba, crva i insekata neće biti dovoljno. Za opstanak planeta, prema Klausu Schwabu i Svjetskom ekonomskom forumu, morat će se konzumirati pokvarena hrana svidjelo se to nama ili ne. Jedenje pokvarene hrane postat će po svemu sudeći – novo normalno, a sve to u ime spasa planeta. Svaki novi zalogaj bit će novi rizik za naše zdravlje i naš život. Spašavat ćemo planet i uništavati sebe. Koliko smo sretni zbog toga?
Još nešto, ako smo mislili da će se to dogoditi jednog lijepog dana, prevarili smo se. To se neće dogoditi jednog lijepog dana u budućnosti, već se počinje događati već sada. Svjetski ekonomski forum objavio je video u kojem progovara o ukidanju roka trajanja s proizvoda koje kupujemo u trgovinama, što nagovještava jedno novo doba u kojem će svaki naš odlazak u trgovinu biti prava avantura.
Naime, ovaj video Svjetskog ekonomskog foruma otkriva nešto zapanjujuće – da britanski lanci supermarketa odbacuju oznaku “najbolje upotrijebiti do” u korist “testa mirisa” i “naše osobne prosudbe”, pa će tako umjesto provjeravanja datuma kupci u svim supermarketima koji se odriču datuma valjanosti, morati po mirisu hrane i po vlastitoj procjeni odrediti valjanost određenog prehrambenog proizvoda, riskirajući tako zdravlje, odnosno u prijevodu – moguće trovanje hranom. Kako bismo izbjegli moguće trovanje hranom, ovdje se govori i o tome kako sami možemo na razne načine revitalizirati određene, s naslova moguće konzumacije – polumrtve i mrtve proizvode hlađanjem ili termičkom obradom istih kako bismo ih učinili prihvatljivijima i manje štetnima za konzumaciju. Uostalom, pogledajmo o čemu se radi:
Odgovornost se time prebacuje na samog kupca koji sada potpuno sam odlučuje o svojoj sudbini. Trgovački lanci i proizvođači hrane time se odriču bilo kakve odgovornosti za trovanje hranom. Jesmo li svjesni toga? Ako netko kojim slučajem premine nakon trovanja pokvarenom hranom, nitko, baš nitko neće zbog toga biti kriv, niti će zbog toga odgovarati, jer je sam kupac krivo procijenio valjanost nekog proizvoda, presudivši time sam sebi. Ovu vijest upravo zbog toga smatram skandaloznom.
Prije samo nekoliko mjeseci, jedenje pokvarene hrane testirano je u gradu Šangaju u Kini. Zatim su, u produljenom zatvaranju, stanovnici Šangaja ostali bez pristupa trgovinama i drugim načinima nabave hrane. Vlasti su tada podijelile vrlo sumnjivu pomoć u hrani preostalim stanovnicima bez hrane, pod egidom – bolje išta nego ništa. Brojni korisnici interneta zatim su fotografirali podijeljenu hranu iz koje su izlazili crvi i koja je imala izrazito loš i nepodnošljiv miris koji ih je tjerao na povraćanje.
Sve ide po planu Klausa Schwaba i Svjetskog ekonomskog foruma. Naime, EU sada predlaže izmjenu označavanja roka trajanja na hrani, odnosno priprema ukidanje tih oznaka s određenih proizvoda, produžujući tako rok na određenim proizvodima te ni mi u Hrvatskoj uskoro na prehrambenim proizvodima uskoro više nećemo čitati ‘najbolje upotrijebiti do’.
Sve više trgovačkih lanaca u Velikoj Britaniji ukida ‘najbolje upotrijebiti do’, odnosno uklanja rokove trajanja s proizvoda kao što su pakiranja zelene salate, krastavaca, paprike, riže, tjestenine i ulja.
Pod kojim izgovorom i s kojim ciljem se sve ovo provodi u djelo? Službena izvješća kažu kako se na taj način pokušava riješiti problem prekomjernog bacanja hrane. Jedna Hrvatica s londonskom adresom, Josipa Kukor, za RTL je izjavila: „I sama sam radila u jednom od tih marketa i znam koliko se baca voća i povrća iako super izgleda, baš zbog tih datuma tako da se ili baca ili daje u donacije što je u odnosu na bacanje jako mali omjer“.
Više od polovice potrošača, prema istraživanjima, rok ‘najbolje upotrijebiti do’ miješaju s ‘upotrijebiti do’ i tretiraju ga jednako, kažu predstavnici EU-a. Zar su potrošači krivi zbog toga? Zar ćemo ulaziti u umove potrošača i analizirati to kako oni reagiraju na oznake na proizvodima? Naša zastupnica u Europskom parlamentu, Biljana Borzan o ovoj se temi također izjasnila afirmativno, opravdavajući ukidanje roka trajanja hrane i rekavši: “I to je jedan od razloga zašto se toliko hrane baca. Smatra se da je otprilike 10 posto hrane koja se ukupno baca upravo zbog tog nerazumijevanja”. Što je time Borzan htjela reći? Nevjerojatna je lakoća kojom se pronalaze izgovori za realiziranje planova Svjetskog ekonomskog foruma.
Evo i njihovih opravdanja. Prema britanskom programu za otpadne resurse, uklanjanjem preporučenih datuma moglo bi se spasiti 7 milijuna košara hrane u Velikoj Britaniji. Britanci najviše bacaju krumpir i kruh. U Hrvatskoj se pak najviše bacaju meso, riba i jaja, pa tako se stvori 286 tisuća tona otpada hrane, a jedna osoba proizvede 71 kg. Do 2030. godine cilj je smanjiti otpad hrane za 50 posto, a kućanstva su odgovorna za više od polovice takve vrste otpada.
Kako EU odluči, tako će morati biti i u Hrvatskoj, jer smo dio EU. Tako to biva kada nemamo suverenitet niti mogućnost odlučivanja o tome što ćemo konzumirati. Europska komisija do kraja godine namjerava predložiti izmjenu pravila Europske unije o označavanju roka trajanja prehrambenih proizvoda, što će, podrazumijeva se, obvezivati i Hrvatsku. Što je bilo, bilo je. Pred nama je novo vrijeme novom pristupu trgovini i prehrani.
“Sigurno da se razmišlja upravo o ukidanju oznake ‘najbolje upotrijebiti do’ i produživanju rokova za mliječne proizvode jer se prema nekima smatra da se taj rok označava prekratko”, kaže Borzan.
Ne znam tko će se usuditi kupovati mliječne proizvode po tim novim uvjetima. Tko će se usuditi kupiti jogurt i znati da nije pokvaren? Rijetko tko. Rok trajanja prehrambenih proizvoda nešto je što ni u kojem slučaju ne bi smjelo nestati kao oznaka na proizvodima jer je to nešto što osigurava naše zdravlje pri konzumaciji kupljene hrane.
Na kraju ćemo jedino moći kupiti tjesteninu ili rižu, odnosno proizvode koji će nam se činiti prihvatljivima po izgledu i koje ćemo termičkom obradom moći pripremiti za konzumaciju. Jedno od rješenja i alternativa ovim idejama globalista kojima više ne možemo vjerovati je i uzgoj i proizvodnja vlastite hrane. Tom se rješenju već sada okreću mnogi ljudi diljem svijeta koji imaju svoja poljoprivredna zemljišta.
Zar je otpad izgovor? Zar su klimatske promjene izgovor? Zar je spas planeta važniji od ljudskih života? Očito jest. Planet će ostati tu. A mi nećemo. Jer nas ima previše. A, resursi koji su na raspolaganju bit će na raspolaganju novom resetiranom svijetu koji će smjeti imati točno onoliko stanovnika koliko bude određeno. Ostali će biti uklonjeni pod raznim izgovorima koji će ljudima zvučati prihvatljivo, pa će i sami nesvjesno sudjelovati u svom što bržem nestanku s ovoga svijeta.
Jer, ako ćemo biti do kraja iskreni – zar je vojnoj industriji cilj mir ili ratovi u kojima će ljudi stradati? Zar je farmaceutskoj industriji cilj da ljudi ozdrave ili da budu bolesni kako bi nam mogli prodavati svoje proizvode? Zar je prehrambenoj industriji cilj da se zdravo hranimo ili da se pomalo trujemo umjetnim aditivima i pesticidima? Upitajmo se ponekad – zašto je zabranjena konzumacija konoplje, dokazano najzdravije biljke na svijetu? Zar je vladama cilj da pratimo alternativne medije ili njihove sluganske medije putem kojih nam daju upute kako se ponašati, želeći nas indoktrinirati?
Zar je bogatima cilj da siromašni prestanu biti siromašni ili da ih nastave osiromašivati kako bi svakim danom bili što bogatiji? Zar je sitima cilj da gladni prestanu biti gladni? Kome je na ovome svijetu još stalo do nekog drugog osim do samoga sebe? Ima i takvih ljudi, ali doista su rijetki. Moćnici misle na sebe i svoje pozicije. To je svakoj budali jasno. Ne misle oni na spas ovoga svijeta, niti ih je za to briga.
Velika se krivnja sada prebacuje na nas građane. Krivi smo jer previše kupujemo, kažu. Ne znam tko to previše kupuje u ovoj krizi kada ljudi gledaju na svaku kunu i kupuju točno ono što im treba. Ipak, iz hrvatskog Centra za prevenciju otpada od hrane poručuju kako treba poraditi na edukaciji građana te da se najviše hrane baca radi krivih procjena ljudi, odnosno, radi prevelike i pretjerane kupovine. To je ekološki, ekonomski, ali i moralni problem jer, dok jedni bacaju, drugi gladuju, poručuju iz Centra za prevenciju otpada i donekle su u pravu, jer oni koji pretjerano kupuju su upravo naši lokalni bogataši, megalomani koji ne stignu konzumirati sve ono što kupe, pa proizvode otpad.
Sve u svemu, kada se sve zbroji i oduzme, svi ćemo snositi posljedice grešaka megalomana na lokalnoj i globalnoj razini kako bi ti isti megalomani mogli živjeti po svojim pravilima, namećući nama neka sasvim druga. Moćnici sigurno neće jesti pokvarenu hranu kojom će trovati ostatak svijeta. Za sebe će se oni već pobrinuti, u to ne moramo sumnjati. A mi ostali, na nama je da se snađemo i pobrinemo za sebe kako god znamo i umijemo. Na nama je za početak – da posadimo jednu voćku s koje ćemo jednoga dana ubirati plodove… Što je sigurno sigurno je, kaže narod. A, oprez nam, po svemu sudeći, nikada nije bio potrebniji no sada.
