Ja sam uvijek sve radio, obratno od onoga što su mi rekli. Nikad nisam nikoga zaista slušao; uvijek sam tražio „rupe“ u priči koja bi mi se prezentirala; pronalazio sam „šifre“ kako nešto odgoditi, odbaciti, ignorirati, izokrenuti, omalovažiti, zataškati, raskrinkati, bojkotirati, transferirati i diskreditirati – jer sam u svemu uviđao „zamke“ koje su imale za cilj – u potpunosti me porobiti, ili me pak totalno isprati kako više ne bih imao svoje misli i ideje, već se priklonio uobičajenom i samo nastavio odrađivati opstanak u ovoj truloj životnoj priči monotonije i šablone.
Ja mislim da nisam poslušao niti jedan jedini savjet u životu; odnosno čim bih čuo za savjet, napravio bih totalno suprotno. Tako sam s vremenom ušao u „svađu“ i „bitku“ sa svime što se može zamisliti. Nikada nisam postupao „normalno“ i „prihvatljivo“, već buntovno i radikalno.
Odbacivao sam sve teze na koje bih nailazio. Ono što bih si zamislio, to sam i u principu i ostvarivao; bez problema, sve dok nisam došao do najtežeg zadatka: „kako prići ženi“. Tu sam zastao, jer nisam mogao naći „rupu“ ili „šifru“.
Što znači da je žena bila još žešće udubljena u inat i tvrdoglavost. Ono što je preostalo je bilo, u početku „iskušavati“ metode za upad, ali budući nikad nisam primjenjivao ono što se tražilo, u tome se nisam snalazio. Onda sam izmislio pjesme i time pokušavao doći do ženinog srca; naravno, neuspješno. Onda sam izmislio psihozu i počeo „glumiti“ nešto što nikad nisam bio i što nikad neću biti; ali i to je bilo neuspješno.
Sa svime sam se mogao nositi, odnosno po potrebi tu stvar od*ebati, ako bi mi suviše išla na ku*ac; ali to sa ženama nije bio slučaj, jer kako od*ebati libido i seksualnu energiju koja cvate neovisno o tebi jer je integralni sastojak uma i tijela. S ovim što je rečeno već vodim „bitku“ – nekih 15-ak godina i još nisam savladao modus koji bi bio poželjan i prihvatljiv, a budući ja sve radim suprotno od onog što treba, mogu predvidjeti da ni u budućnosti neću naići na neku šansu, jer ću ju uvijek „promašiti“ ili „za*ebati“ bar jednim korakom i potezom koji će odudarati od onoga što ženi treba, što žena traži i što žena želi, tako da ću do kraja života, vjerojatno, samo filozofirati o tome zašto nešto je kako je i – najvažnije: kako to deformirati, osporiti, kritizirati i na koncu: „izreklamirati“ kao priču koja meni ide u korist, ne osvrćući se na sve ono što takvim stavom propuštam i gubim; jer upravo je to čar i dimenzija koja mene definira i potiče te može biti uspješno odrađeno samo na moj način ili nikako.
