Iskorak ili pomanjkanje ambicija – treba trčati da bi se stajalo na istom mjestu, jer i drugi – trče


Osnovni cilj hrvatske industrije za narednih deset godina svakako je: Repozicioniranje identificiranih strateških djelatnosti na globalnom lancu vrijednosti prema razvoju aktivnosti koje stvaraju dodanu vrijednost i pomažu povećanju robne razmjene. Iz postavljenih ciljeva i razrade pojedinih mjera (za koje je još potreban politički konsenzus) dosta je teško zaključiti da se radi o ozbiljnijem zaokretu u ekonomskoj politici koju su dosad vodile sve Vlade. Štoviše, iskazana nedovoljna ambicioznost u ciljevima vraća Hrvatsku zapravo unatrag.

Glavni cilj Industrijske strategije određenije je pozicioniranje nekoliko strateških djelatnosti kako bi povećale stvaranje dodane vrijednosti, zatim rast obujma industrijske proizvodnje (otvoreno je pitanje po kojoj prosječnoj godišnjoj stopi), rast broja novozaposlenih radnika te povećanje izvoza, pri čemu je naglasak na promjeni strukture, tako da se više izvoze proizvodi visoke dodane vrijednosti. Ovo je tim važnije, što prerađivačka industrija čini više od 80 posto ukupnoga robnog izvoza, pa nije svejedno kakva je kvaliteta, produktivnost i, konačno, količina budućeg izvoza.

Iz postavljenih ciljeva i razrade pojedinih mjera (teško je zaključiti da se radi o nekom ozbiljnijem zaokretu u ekonomskoj politici koju su dosad vodile sve Vlade, uključujući i sadašnju. Istina, izvoz raste. U 2020. godini je dosegao vrijednost od 14,9 milijardi eura, da bi godinu kasnije, unatoč lockdownu, koroni i drugim okolnostima, premašio vrijednost od 19,1 milijarde. U prvih pet mjeseci 2022. nastavljen je povoljan trend, pa je izvoz porastao 35,3 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Naša sudbina je, nažalost, direktno vezana za količinu uvoza. Analitičari su izračunali da je za 1 posto povećanja uvoza potrebno povećati uvoz za 1,2 do 1,3 posto. To je i logično, jer zaista nemamo potrebnih sirovina, opreme, uređaja.

Ostajemo li „fenjeraši“?

Poznata je, naime, formula kako treba trčati da bi se stajalo na istom mjestu, jer i drugi –  trče. Ako nam je cilj da u 2030. budemo na zacrtanoj razni proizvodnje drugi će steći  vrlo teško uhvatljivi prednost. Hoće li Hrvatska i nakon ovog  pomaka u veličini industrijske proizvodnje i (još uvijek) nedefinirane Industrijske strategije nositi fenjer na začelju europske kolone?

Dvojbe oko strateških ciljeva 

Autori Strategije i sebi sami postavljaju neka pitanja. Strateško pitanje razvoja industrije glasi: „Je li moguće napraviti veliki skok u razvoju i pri tome, figurativno rečeno, ne upasti u ponor koji bi u konkretnome slučaju značio daljnje nazadovanje industrije?“ Proces priprema za „novi skok“ u tom bi slučaju trajao iznimno dugo i vjerojatno se nikada ne bi ni dogodio. Rizik od pogrešnoga koraka je velik, ali postavlja se pitanje realnosti alternativnoga pravca (spore i neusmjerene promjene) koji bi značio siguran gubitak utrke na globalnoj razini konkurentnosti i razvoja države.

Nerazvijenije države, s potencijalom u prirodnim resursima koji im omogućavaju postizanje konkurentne prednosti u pripadajućim područjima, moraju se odlučiti na ozbiljan i hrabar iskorak jer samo na taj način mogu srednjoročno doseći razinu razvoja bogatijih zemalja.

Gdje su stvarne kočnice razvoja?

Gospodarstvenici uporno ponavljaju da je gospodarska i financijska kriza – kroz koju (još uvijek) prolazimo već godinama – posljedica nepovoljnih svjetskih financijskih i ekonomskih procesa i potresa, ali ujedno, i to većim dijelom naših strukturnih poremećaja i promašaja u ekonomskoj politici. Po mišljenju poduzetnika, nažalost, nije bilo dovoljno snage i političke mudrosti da se na vrijeme prihvati barem dio predloženih mjera za stabilnije tokove privrednih kretanja, a posebno za ambicioznije planove koji bi poticali brži razvoj ili barem uklanjali nepotrebne birokratske i druge barijere.

Dva su razloga kočenju razvoja koja poslodavci posebno ističu. Prvo, hrvatsko gospodarstvo ne može na sadašnjoj razini razvijenosti podnijeti teret takvoga administrativnog ustroja države i ozbiljne porezne presije. Jasni su u zahtjevima da gospodarstvo treba manju, stručnu i učinkovitu javnu upravu. I drugo, Hrvatska se ne može uspješno razvijati u uvjetima u kojima je zaposleno manje od polovice radno sposobnog stanovništva i kad smo prvi u Europi po broju bolovanja po zaposleniku.

  Bez jasnih strategija

Glavna je i temeljna prepreka takvim rješenjima u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatan nadzor nad financijskim tokovima, što je uvjetovalo znatan porast javnog duga. Prema podacima HNB on sada premašuje 345 milijardi kuna ili oko 45 milijardi eura. Preračunamo li to na stvarni broj stanovnika jasno proizlazi da je svaki stanovnik u samom startu zadužen više od 11.500 eura. Zaista vekiki teret koji nije lako premostiti. Ovo tim više, što smo, nažalost, u isto vrijeme generirali, stalno iznova, potrošene modele koji nisu omogućavali razmah poduzetništva i išli su na uštrb realnih ekonomskih tokova.  

  Na ispitu su realne sposobnosti Vlade

Trenutno se, pritisnuti vrlo ozbiljnim problemima, nalazimo u svojevrsnom procjepu dobrih želja i realnih mogućnosti u njihovoj realizaciji. Na istinskom je ispitu realna sposobnost Vlade  da zaista pokrene novi, racionalan gospodarski zamah, dugoročnije i održivo. Najvažniji je pritom povratak cijeloga društva prema elementima koji vode u smjeru realnoga privređivanja, bez virtualnoga blagostanja zasnovanoga na prevelikome zaduživanju stanovništva.  Kreatorima ekonomske politike – ali ne samo njima – sve je jasnije  da bez čvrstoga uključivanja Hrvatske u sve gospodarske procese unutar  EU-a, bez jačanja industrijskog sektora i bez jasne i čvrste orijentacije prema izvozu zasnovanom na konkurentnosti nema realnih izgleda da riješimo ozbiljne strukturne privredne probleme i ostvarimo konkurentnost koja će nas približiti izvoznim tržištima.

Unatoč povoljnijim pokazateljima u 2021. pa i prvim mjesecima 2022. godine pokazuje se da  je upravo ova godina (kao i naredne) ključna za pokretanje nužnih promjena i stvaranje realnih preduvjeta za  razvojni skok koji je Hrvatskoj potreban. Povoljni makroekonomski pokazatelji u neku su ruku dobar vjetar koji puše u leđa tvorcima gospodarske politike.

Upravljanje procesom provedbe

Očito je  da sada primjereno upravljanje procesom provedbe NPPO predstavlja najvažniji dio cjelokupne razvojne politike, pa time i  Industrijske strategije. Stoga su definirani i ključni problemi provedbe Strategije kako bi se u konačnici odredila ključna područja i aktivnosti koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili zacrtani strateški ciljevi.

Zapratite nas i na našem Telegram kanalu:  https://t.me/epohaportal

 

 

 

 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp