Kažu da se povijest ponavlja, ali samo zato jer ne učimo iz nje. Pa pročitajmo ovu kratku povijesnu crticu. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.
Kada je kuga pogodila Ženevu 1530. godine, sve je bilo spremno. Čak su otvorili cijelu bolnicu za žrtve kuge. S liječnicima, bolničarima i medicinskim sestrama. Trgovci su doprinosili, a magistrat je davao potpore svaki mjesec. Pacijenti su uvijek davali novac, a ako je jedan od njih umro sam, sva je vlasništvo išlo u bolnicu.
Ali onda se za bolnicu dogodila katastrofa: kuga je izumirala, a subvencije su ovisile o broju oboljelih. Za osoblje bolnice u Ženevi 1530. godine nije bilo govora o ispravnom i krivom. Ako kuga donosi novac, onda je kuga dobra. A onda su se liječnici organizirali. Isprva su samo trovali pacijente kako bi podigli statistiku smrtnosti, ali su brzo shvatili da statistika ne mora biti samo o smrtnosti, već o smrtnosti od kuge. Tako su počeli rezati čireve s tijela mrtvih, sušiti ih, mljeti u mužaru i davati drugim bolesnicima kao lijek. Zatim su počeli brisati prašinu s odjeće, rupčića i podvezica. No, kuga je nekako nastavila jenjavati. Očigledno, osušeni buboni nisu dobro djelovali.
Liječnici su otišli u grad i noću širili bubonski prah na kvake na vratima, birajući one domove u kojima bi onda mogli profitirati. Kako je o ovim događajima napisao jedan očevidac, “ovo je neko vrijeme ostalo skriveno, ali đavao se više bavi povećanjem broja grijeha nego njihovim skrivanjem”.
Ukratko, jedan od liječnika postao je toliko drzak, nemaran i lijen da je odlučio ne lutati gradom noću, već je danju jednostavno bacio snop prašine u gomilu. Smrad se podigao do neba i jedna od djevojaka, koja je srećom igrom nedavno izašla iz te bolnice, otkrila je kakav je to miris.
Doktor je bio vezan i stavljen u dobre ruke kompetentnih “obrtnika”. Od njega su nastojali dobiti što više informacija.
Međutim, smaknuće je trajalo nekoliko dana. Genijalne hipokrate vezivali su za stupove na vagonima i nosili po gradu. Na svakom raskrižju dželati su užarenim kliještima otkidali su komade mesa. Zatim su odvedeni na javni trg, odrubljeni i rasječeni, a komadi su odvedeni u sve okruge Ženeve. Jedina iznimka bio je sin ravnatelja bolnice, koji nije sudjelovao u suđenju, ali je izbrbljao da zna spravljati napitke i pripremati prah bez straha od kontaminacije. Jednostavno mu je odrubljena glava “da spriječi širenje zla”.
– François Bonivard, Ženevske kronike, drugi svezak, stranice 395 – 402
Svaka sličnost sa trenutnim događajima je slučajna.
