Jedino što me još zanima u politici jest kako će na idućim izborima HDZ proći u Petrinji. Ako nakon par godina života u kontejnerima na zimskim temperaturama i ljetnim vrućinama – kraj kupovanja aviona, presretača i 12 doza Pfizerovog bućkuriša po stanovniku – dobije iole značajan broj glasova, jasno je da ovom narodu političke pomoći nema.
No ako bih se još ikada kandidirao na ijednim izborima, to bi bili oni najuhljebničkiji – europarlamentarni. To govorim kao apsolutni kritičar Euroslavije, koji bi volio da u nju nikada nismo ni ušli. Svjestan da ćemo iz nje izaći tek kada (ne ako) se ona raspadne. Ipak, činjenica je da jedan euromandat u džep svakog zastupnika kroz pet godina donese ugrubo 12.500.000 kuna.
Bez da postavim očito pitanje: zašto vaš najdraži oporbeni eurozastupnik – koji god to bio – nije uložio ni eura u borbu protiv HDZ-a u Hrvatskoj, upravo to bi bio moj politički plan:
uzeti briselsku lovu i uložiti je u devastiranje HDZ-a i njegovih jataka u Hrvatskoj.
U njihovim kvartovima bi se dijelili letci na kojima su navedena njihova kriminalna i nemoralna djela, gradovi bi bili puni billboard plakata koji razotkrivaju njihove svinjarije, plaćao bih ljudima da mi šalju fotografije njihovih ‘kafenisanja’ sa sucima, tajkunima, mafijašima… Osigurao bih da se osjećaju praćenima na svakom svom koraku i svaki krivi bih koristio protiv njih.
Političarskom plaćom bih pokrenuo nezapamćeni psihološki rat protiv političara.
Svaki drugi politički projekt je gubljenje vremena, ako iskreno želiš srušiti ovu kliku. A ne tražiti svoje uhljebničko mjesto pod suncem u njihovu pješčaniku.