Slađana Velkov – Strast nije ljubav

Slađana Velkov – Strast nije ljubav

Strast nije ljubav. Strast je sebična navika uzimanja drugih pod izgovorom bioloških potreba i odvlači nas s puta ravnoteže i ljubavi. Ljubav ne uzima druge, ljubav daje drugima. Ljubav nije potreba uzimanja, već potreba da se da. Uzimanje ne postoji, postoji samo davanje. Ono što dobivamo je samo ono što smo već dali i što nam se neminovno vraća.

Ljubav je kao jo-jo, moramo ga najprije baciti i dobit ćemo onako i onoliko koliko smo bacili. U prirodi ne postoji uzimanje, sve je davanje. Ljubav je kada smo puni mira i radosti koje želimo dati. Ljubav boravi na sredini klatna, između vreline strasti i potpune hladnoće, tamo gdje vrijeme staje, gdje nema pokreta, toliko je tiho da nema ni najmanjeg lelujanja na jezeru svijesti.

Ljubav je kada imamo potrebu da voljenoj osobi nešto damo, da je zagrlimo, da joj učinimo nešto dobro. Strast i ljubav su suprotni, možemo imati strast bez ljubavi, što je sebična navika.

Strast troši ljude, to je zamka našeg ega, umjetnog entiteta, koji upravlja našim životima. Zamka, u koju se čovjek zaplete i ostaje u njenim lancima do kraja svog postojanja, sve dok ga ona potpuno ne sagori.

Strast je kada nešto želimo dobiti, ljubav je kada nešto želimo dati. I u jednom i u drugom slučaju mogu se roditi djeca, ali kada smo na putu strasti – mi nismo na putu srca, već na putu ega, entiteta koji je stvorio sustav u kojem živimo. Sustav koji nudi stimulanse, gola tijela, filmove krcate sasvim sumanutim sadržajima koji bude čudne, ružne i poremećene fantazije.

Onanijom i prečestim intimnim odnosima, potaknutim umjetno izazvanim strastima, tijelo gubi energiju, duhovna sila napušta čovjeka i od njega ostaje tjelesna olupina koja ima snage tek da može obaviti osnovne mehaničke radnje i održati tijelo u životu. Tako sustav, koga je okupirao jedan vrlo tamni entitet, hvata ego u zamku strasti, čovjekova duhovna snaga ga napušta i postaje hrana za tamna bića, parazite, koje naš oslabljen duhovni vid, ne može dokučiti.

Kada volimo nekoga, a nismo fizički zajedno s tom osobom, pa ga prestanemo voljeti jer ne možemo biti intimni s njim, to nije ljubav, već strast. Dijete se voli iznad svega. I kada nas povrijedi, mi ga opet volimo. Ako nekog počnemo mrziti jer nas je povrijedio, onda to nije bila ljubav.

Koža nije naša granica, mi smo mnogo veći od ove naše fizičke forme. Mi se ne nalazimo u tijelu, već se tijelo nalazi u nama kao kondenzacija, materijalizacija zgusnutog, nematerijalnog tijela.

Ljubav je duhovna stvar, ne tjelesna i nema veze sa senzualnim zadovoljstvima. Važno je razumjeti da mi nismo naše noge, naša glava ili naši spolni organi, mi smo to što ih pokreće, to što ih kontrolira.

Najdragocjenije saznanje je saznanje da mi nismo naša fizička tijela, već duše koje nastanjuju ta tijela. Tijelo je instrument i sve je u redu dok mi sviramo na instrumentu. Onda kada ono preuzme kormilo, nastaju teškoće.

Kada ga napustimo, ono se raspadne i pretvori u cvijeće, drveće, travu. Fizičko tijelo je vozilo za dušu u ovom materijalnom svetu, koji je ništa drugo doli škola za duše.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp